S čitanjem Biblije, ulazimo u mjesec Svibanj, gdje nas nakon Prve knjige o Kraljevima (koju smo započeli čitati u Travnju) čeka Druga knjiga o Kraljevima.
Druga knjiga o Kraljevima (hebr. מלכים ב , grč. Βαζιλεων, lat. Regum II) naslov je dvanaeste knjige Staroga zavjeta prema kanonu biblijskih knjiga Katoličke Crkve, koji ovu knjigu ubraja među Povijesne knjige. Kratica za ovu knjigu je: 2 Kr. Dvije Knjige o Kraljevima pokrivaju 400 godina izraelske povijesti: od Davidove smrti do razorenja Jeruzalema (587. pr. Kr.). Nije poznat pisac Druge knjige o Kraljevima.
No pouzdano je da, poput Knjiga o Samuelu, sadrži podatke koji su sažeti iz dvorskih zapisa, a koji su suvremeni događajima koje su opisivaliVjerojatno je prošla kroz mnoge ispravke dok nije dobila konačni oblik negdje u vrijeme progonstva u Babilonu (587. – 539. pr. Kr.). Druga knjiga o Kraljevima nastavlja povijest dvaju izraelskih kraljevstava tamo gdje Prva knjiga o Kraljevima prestaje. Sastoji se od dva dijela: poglavlja 1 – 17 opisuju oba kraljevstva od polovice 9. st. pr. Kr. sve do poraza sjevernog Kraljevstva od Asirije i propasti Samarije 722. god. pr. Kr. Za to vrijeme prorok Elizej, Ilijin nasljednik, istupa kao Božji glasnik. Poglavlja 18 – 25 opisuju Judino kraljevstvo od pada izraelskog kraljevstva do razorenja grada Jeruzalema, što je 587. god. pr. Kr. učinio babilonski kralj Nabukodonozor II.. Obuhvaćaju vladavinu dvaju velikih kraljeva, Ezekije i Jošije.
Poslije Knjiga o Kraljevima slijede Prva i druga knjiga Ljetopisa. U svibnju ćemo čitati prvu knjigu. Prva i druga knjiga Ljetopisa odnosno Prva i druga knjiga Dnevnika su knjige Biblije i Staroga zavjeta. Nastale su kao jedna knjiga, a kasnije su razdvojene. Biblijske kratice ovih knjiga su 1 Ljet i 2 Ljet. Kao što smo rekli u početku su činile jednu knjigu. Podjela je nastala pri prvom prijevodu Biblije na strani jezik, kada je nastala Biblija Septuaginta na grčkom jeziku. Otada je podjela prihvaćena i pri prijevodima na druge jezike, a od 16. stoljeća, podjela je napravljena i u originalu na hebrejskom jeziku. Prva i druga knjiga Ljetopisa imaju puno sličnosti s Prvom i drugom knjigom o Kraljevima te u manjoj mjeri s Prvom i drugom knjigom o Samuelu. Glavne teme su kraljevi David i Salomon te njihovi nasljednici. Dok knjige o Kraljevima uglavnom sadrže moralne pouke i bave se ljudskom odgovornošću, knjige Ljetopisa, uglavnom sadrže tipološke pouke povezane s Božjom milošću. Nije točno poznat pisac. Po židovskoj predaji pisac (kroničar) je Ezra. Ima sličnosti u stilu između Prve i druge knjige Ljetopisa s Ezrinom knjigom. Ako je on pisac, knjige su napisane oko 450.-400. g. pne. U Hebrejskoj Bibliji, ove dvije knjige se nalaze na posljednjem mjestu u Starome zavjetu, jer navode cijelu povijest odnosa između Boga i Izraelaca kao Izabranoga naroda. Ove dvije knjige nalaze se među povijesnim knjigama Staroga zavjeta. Početak Prve knjige Ljetopisa (1. do 10. poglavlje) sadrži popise rodoslovlja: od Adama do Izraela, Izraelovo rodoslovno stablo, Davidovo rodoslovno stablo, rodoslovna stabla južnih, prekojordanskih i sjevernih plemena, rodoslovlje velikih svećenika, Benjaminovih potomaka, stanovnika Jeruzalema i Šaula. Ostali dio Prve knjige Ljetopisa (11. do 29. poglavlje) je povijest Davidova kraljevanja.
Ovaj mjesec završavamo sa čitanjem psalama i nastavljamo umjesto njih čitati Mudre izreke. Mudre izreke ili Poslovice su jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Djelo su više pisaca, od kojih je glavni židovski kralj Salomon. Sastoje se od 31 poglavlja. Pisane su pjesničkim stilom. Biblijska kratica je Izr. Sadrže savjete božanske mudrosti za svakodnevni život. U njima piše, čega bi se vjernik trebao pridržavati, a čega kloniti. Mudre izreke su bile jako popularne kod starih i istočnih naroda. Služile su u odgojne i obrazovne svrhe. U njima je pohranjena životna mudrost. Postoji razlika između svjetovnih mudrih izreka i ovih, koje su pisane iz duhovnog aspekta. Smatra se, da je većinu knjige napisao Salomon. Mudre izreke i počinju riječima: "Mudre izreke Salomona, sina Davidova, kralja izraelskog (Izr 1,1)." Na početku dvadeset i petoga poglavlja piše: "I ovo su mudre izreke Salomonove; sabrali ih ljudi Ezekije, kralja judejskog (Izr 25,1)". Trideseto poglavlje je djelo: "Agura, sina Jakeova, iz Mase (Izr 30,1), a početak trideset prvog poglavlja napisao je "Lemuel, kralj Mase (Izr 31,1)". Za dio trideset prvog poglavlja od desetog do trideset prvog retka nije naveden autor. Taj dio je napisan u akrostihu - prvo slovo svakog sljedećeg stiha redoslijedom odgovara hebrejskoj abecedi. Salomon je bio poznat po izvanrednoj mudrosti, koju je dobio kao Božji dar. U Prvoj knjizi o kraljevima za Salomona piše: "Jahve je dao Salomonu mudrost i izuzetnu razboritost i srce široko kao pijesak na obali morskoj. Mudrost je Salomonova bila veća od mudrosti svih sinova Istoka i od sve mudrosti Egipta (1 Kr 5,9-10)". Tamo se spominje i da je govorio mudre izreke: "Izrekao je tri tisuće mudrih izreka, a njegovih je pjesama bilo tisuću i pet (1 Kr 5,12)."
Strah Božji (poštovanje prema Bogu) se vrlo često spominje u izrekama: "Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku (Izr 1,7)." U osmom i devetom poglavlju, božanska mudrost poprima oblik osobe, što se smatra naviještajem Mesije Isusa Krista; tu je Mudrost istoznačnica za Isusa.
U Novom zavjetu, nakon Prve Pavlove poslanice Korinćanima, čitat ćemo i drugu Pavlovu poslanicu Korinćanima. Tu Knjigu je kao što smo i rekli u naslovu ovo pasosa napisao apostol Pavao i spominje se odmah na početku: "Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u svoj Ahaji (2 Kor 1,1) ". Biblijska kratica knjige je 2 Kor. S tim tko je autor se slažu svi teolozi, samo postoji rasprava, da li je ova poslanica jedno pismo ili spoj više pisama. Premda se u Novom zavjetu nalaze samo dvije poslanice Korinćanima, Pavao je osobno spominjao više njih. Poslanica je usmjerena kršćanskoj zajednici u grčkom gradu Korintu. Apostol Pavao je bio barem dva puta tamo, a možda i tri. Napisana je neko vrijeme nakon drugog boravka u Korintu, dok je bio u Solunu ili Filipima. Kraća je od Prve poslanice Korinćanima, ima 13 poglavlja. Pisana je u kontekstu religijske, socijalne i ekonomske situacije kršćanske zajednice u Korintu. Pavao je pisao osobnije i emotivnije, nego u drugim poslanicama. Naglašava važnost oproštenja drugim ljudima i novi Božji odnos prema čovjeku, koji proizlazi iz Duha Boga živoga: "Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima (2 Kor 3,3)". Moli ih da, financijski pomognu kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu, jer sada imaju višak, a jednom će oni dobiti pomoć iz Jeruzalema, kada će biti obrnuto. U dijelu poslanice, Pavao iznosi osobnu obranu na optužbe prema njemu. Završava s poticajima i pozdravima: "Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama (2 Kor 13,11)".
Ovaj mjesec zaključujemo, započimajući čitati još jednu Pavlovu poslanicu, Poslanicu Rimljanima. Poslanica Rimljanima je najveća Pavlova poslanica. Kao i druge poslanice ona je prigodan spis, pismo upućeno konkretnoj zajednici koja ima konkretne probleme.Kratica za nju je: Rim. Poslanicu Rimljanima Pavao piše Crkvi u Rimu. Želja mu je da ju posjeti pa prethodno šalje svoju poslanicu po Febi. Pavao nije osnovao Crkvu u Rimu, pa se u uvodu poslanice predstavlja kao »sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje…« (Rim 1,1). Na kraju uvoda spominje glavnu temu poslanice, spasenje i život od vjere svakom koji vjeruje, Židovu i Grku (Rim 1,16s). Odmah po uvodu nastupa oštar govor o gnjevu Božjem na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi (Rim 1,18). Bez obzira bio to poganin koji ne poznaje Zakon ili Židov koji počiva na Zakonu i diči se Bogom (2,12.17) te unatoč obrezanju (2,25-29) svi su grešni (3,9-20). Izlaz je iz stanja grijeha »pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju.« (3,22). A ta se pravednost očitovala izvan Zakona (3,21). Ovime se došlo do središnjeg pojma poslanice – vjere. U poslanici je naglašeno opravdanje, spasenje i život pomoću vjere, ali to ne isključuje djela općenito. Naime, isključuje djela Zakona (3,28), ali uključuje djela po (ili u) vjeri o čemu svjedoči Abrahamov primjer (Rim 4). Opravdanje je potrebno jer Adamovim grijehom uđe smrt u svijet i u čovjeka (5,12.15). Opravdanje je dar za sve, dakle i bezbožnike koji je stigao smrću Isusa Krista (5,6.8.10.15). Prije Kristovog uskrsnuća grijeh je kraljevao smrću (5,21), a nakon uskrsnuća smrt više ne vlada njime (6,9). Tako je moguće da vjernici, evanđelja Božjeg unaprijed obećanog u Pismima svetim o Sinu njegovu, potomku Davidovu (1,1-3), žive tako da ne vlada više grijeh u smrtnome tijelu njihovu te se odaju požudama nego da se predaju Bogu za oružje pravednosti jer žive u milosti (6,12-13). Tako se vidi čovjekova nutarnja napetost, želja da se živi po Duhu te zakonitosti tijela koje odvraćaju od te želje (7,14-25). Nadalje se govori o Božjoj vjernosti svome obećanju Židovima (9,6-13) unatoč njihovoj nevjeri (9,25-11,24) zbog koje se Bog smilovao svima poganima (11,30-32). Na kraju će se Božje obećanje ipak ostvariti Izraelovim obraćenjem (11,25-29). Na kraju, govori se o novostima koje treba živjeti u novom, kršćanskom životu, a to su: kršćanski život kao žrtva, duhovno bogoslužje, vršenje Božje volje, ponizna ljubav u zajednici (12,3-21), poslušnost vlastima (13,1-7) i poziv na jedinstvo (15,7-13) u izmiješanoj zajednici. Temeljnu tematiku naviješta 1,16-17: Ne stidim se, uistinu, Evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakome tko vjeruje...Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti.
Temeljna je poruka opravdanje vjerom, a ne djelom po Zakonu. Tim opravdanjem dobilo se oproštenje od grijeha čime se postigla pravednost pred Bogom. Svi su pod grijehom. I Židovi i pogani. Međutim, nije dovoljno samo vjerovati i ne činiti ništa nego treba živjeti, odnosno u životu činiti djela u skladu s novim kršćanskim životom. Živeći tako, s vjerom u Krista čijom smrću smo zadobili opravdanje tj. oprost od grijeha, imamo se pravo nadati spasenju. Konačan oblik spasenja zadobivamo na posljednjem sudu (2,16). Važno je još istaći da će se, prema Poslanici Rimljanima, sav Izrael spasiti (9-11).Za tablicu za svibanj kliknite ovdje.
