Prošlogodišnja akcija naše župske stranice „Čitajmo bibliju 365 dana u godini!“ bila je uspješna, jer se je u nju uključilo oko stotinu pratitelja. Ako su redovito čitali, sada mogu reći kako su pročitali Bibliju, kako su upoznati s Božjom riječju koja je na različite načine bila upućena čovjeku. To je temelj svakog drugog proučavanja i rasta u vjeri. Stoga ćemo i ove godine ponoviti akciju, sa ciljem da se još netko uključi u nju. Ali isto tako tu ćemo akciju još jednom ponoviti iz jednostavnog razloga, jer je Biblija predivna, ona je posebna i nadasve jedinstvena. Ona je jedinstvena po svom porijeklu:
Za razliku od Kurana koji je napisao Muhamed, Bibliju je pisalo više od 40 autora u vremenskom rasponu od 1.500 godina, na tri različita jezika (hebrejskom, aramejskom i grčkom) i na tri različita kontinenta (Afrika, Azija, i Europa). Pa ipak, svi ti autori, premda su se bavili stotinama kontroverznih tema, pisali su tako usklađeno i povezano, na način nezabilježen u ljudskoj povijesti. Sami pisci su jedna prilično heterogena grupa ljudi, uzajamno razdvojenih ne samo stotinama godina i stotinama kilometara, već i time što su se bavili najrazličitijim poslovima i pripadali najrazličitijim društvenim slojevima. Među njima je bilo kraljeva, pastira, vojnika, zakonodavaca, ribara, državnika, dvoranina, svećenika i proroka. Među njima je i rabin koji je pravio šatore i jedan poganski liječnik, da ne spominjemo ostale o kojima ne znamo ništa osim spisa koje su nam ostavili. Sami spisi, opet, pripadaju veoma raznovrsnim književnim žanrovima. Oni obuhvaćaju povijesne izvještaje, zakone (građanske, krivične, etničke, ritualne, sanitarne), religioznu poeziju, didaktično štivo, lirske pjesme, usporedbe i alegorije, biografije, osobnu prepisku, memoare i dnevnike, osim tipično biblijskih proročanstava i apokaliptike. Zbog svega toga, Biblija nije obična antologija. Unutar nje postoji jedinstvo koje sve to povezuje. Razlog za takvo jedinstvo je, naravno, to što su „ponukani od Duha Svetoga govorili sveti Božji ljudi.“ (2. Petrova 1,21). Biblija je jedinstvena i po svojoj rasprostranjenosti: Biblija je također i najprevođenija knjiga u povijesti. U ovom trenutku, cijela Biblija je prevedena na više od 530 različitih jezika, Novi zavjet na još 1.300, a dijelovi Biblije (obično jedno od Evanđelja), na još 1.000 drugih jezika, što ukupno čini 2.800 jezika. Nijedna druga knjiga, ni sveta ni sekularna, ne može joj prići ni blizu. Svake godine milioni Biblija distribuiraju se širom svijeta. Zašto je Biblija još uvijek najtraženija knjiga na svijetu? Zato što istine otkrivene u njoj odgovaraju na potrebe ljudi u svim okolnostima i kakvo god da je njihovo životno iskustvo. Biblija ima jedinstvenu povijest: Osim što ima natprirodno poreklo, Biblija je također i čudesno očuvana kroz stoljeća. „Nijedna druga knjiga nikad nije bila predmet takvog protivljenja kao Biblija“, „I u drevna i u moderna vremena, kraljevi i svećenici su očajnički pokušavali uništiti je, a nevjerujući intelektualci ismijavati i opovrgavati. Nebrojeno puta njeni primjerci su bili spaljivani i uništavani, a mnogi njeni zagovornici proganjani i ubijani. Međutim, ona se samo sve više umnožavala, a danas u nju vjeruje i čita je više ljudi, iz više naroda, i na više jezika nego ikad ranije.“ Biblija sadrži jedinstvena proročanstva: Sve svjetske religije imaju neku vrstu proročanstava. U hinduizmu Hare Krišna je predvidio da će Zlatno doba nastupiti 5.000 godina nakon njegovog vremena i da će trajati 10.000 godina. Budizam predviđa zlo doba kada ljudi više neće imati nikakvu religiju kojoj bi mogli okrenuti radi utjehe. Islam ima neka specifična proročanstva. Na primjer: „Oni će preinačiti Alahovo stvaranje“ (Sura 4,119) – proročanstvo za koje muslimani vjeruju da se ostvarilo s pojavom genetskog inženjeringa. Biblija je jedina knjiga koja sadrži detaljna proročanstva u vezi sa poganskim narodima i gradovima, Izraelom i pojedinim osobama. Na primjer, u 2. poglavlju Knjige proroka Daniela, Bog je pokazao caru Nabuhodonozoru da će nakon njegovog kraljevstva nastati tri druge svjetske sile (Medo-perzija, Grčka i Rim), i da će se poslije propasti četvrtog kraljevstva (Rima) mnogi narodi boriti za prevlast, ali da nijedan neće uspjeti u tome sve dok Bog ne uspostavi svoje vječno kraljevstvo (predstavljeno kamenom) nakon Kristovog drugog dolaska. Povijest je dokazala istinitost tog proročanstva. Bog je obećao Abrahamu da će od njega načiniti veliki narod (Postanak 12,2), da će se njegovi potomci mučiti u stranoj zemlji 400 godina (Postanak 15,13), ali da će na kraju imati vlastitu zemlju između egipatske vode i rijeke Eufrat (Postanak 15,18). Sve se to ispunilo tijekom izraelske povijesti. U vezi s Babilonskim kraljevstvom, prorok iz osmog stoljeća prije Krista je predvidio: „Evo, ja podižem na njih Medijce … Babilonu, uresu kraljevstvima, ponosnome sjaju Kaldejaca, dogodit će se kao Sodomi i Gomori, kad ih je Bog razrušio iz temelja.“ (Izaija 13,17-19). U Izaijino vrijeme Medijci su bili beznačajan narod. Međutim, 559. godine prije Krista, Kir Veliki je postao perzijski car, a devet godina kasnije je osvojio Medijce i na taj način ujedinio Medijsko i Perzijsko kraljevstvo. A onda je, 539. godine prije Krista, vojska Medijaca i Perzijanaca osvojila Babilon i uništila ga, baš kao što je Izaija prorekao. Mesijanska proročanstva su predvidjela da će Isusa roditi djevica (Izaija 7,14; Matej 1,18-25) u Betlehemu (Mihej 5,2; Matej 2,1-6), da će prije Njega doći naročiti glasnik (Izaija 40,3; Matej 3,1-3), da će ući u Jeruzalem na magarcu (Zaharija 9,9; Matej 21,1-7), da će biti prodat za 30 srebrnika (Zaharija 11,12; Matej 26,14.15) i razapet s razbojnicima (Izaija 53,12; Matej 27,38). Biblija sadrži i mnoga druga proročanstva o narodima, gradovima i ljudima koja su se doslovno ispunila tijekom povijesti. Ništa slično tome ne može se naći ni u jednoj drugoj svjetskoj religiji. Biblija ima jedinstvenu poruku: Premda se bavi velikim brojem različitih tema, Biblija objavljuje jednu jedinstvenu poruku – poruku o spasenju vjerom za razliku od spasenja djelima, što naučavaju sve druge religije. To je jedina knjiga iz antičkih vremena koja daje logične odgovore na pitanja kao što su: Odakle potječemo? Zašto smo ovdje? Kuda idemo? Iznad svega, njena poruka otkriva Božju milost i korake koje On poduzima da bi osigurao lijek za propast koju je grijeh izazvao. To je jedina knjiga iz daleke prošlosti koja ima moć da čovječanstvo osvjedoči o grijehu i da ga uputi na Jedinoga koji ih može i osloboditi od sile grijeha. Svoje čitanje započinjemo od početka - Knjigom postanka. Knjiga Postanka bitno se dijeli u dva dijela različitog opsega. Prvi dio (Post 1-11) svojevrstan je uvod u povijest spasenja o kojoj će govoriti čitava Biblija. Govori o stvaranju svemira i čovjeka, o prvom grijehu i njegovim posljedicama, te o sve većoj pokvarenosti koja se širila među ljudima. Drugi dio (Post 12-50) počinje s Abrahamom, praocem izabranog naroda, te nastavlja poviješću praotaca, Izaka i Jakova i njegovih dvanaest sinova, začetnika dvanaest izraelskih plemena, da bi završio dugim izvještajem mudrosnih značajki o Josipu, sinu Jakovljevu. Danas se znanstvenici slažu da je Knjiga Postanka složeni spis u koji je uključeno više različitih tradicija. Potkraj 19. st., razvila se teorija o četiri dokumenta koji su nastali u različito vrijeme i na različitim mjestima. Najstariji od tih dokumenata bio bi tzv. Jahvistički dokument (kratko samo J) koji u izvješću o stvaranju rabi Božje ime Jahve (hebr. יהוה JHVH), a način njegova opisivanja je antropomorfan. Tome dokumentu pripada, primjerice, izvještaj o prvome grijehu. Ovaj je dokument, po toj teoriji, nastao u 9. st. pr. Kr. u Judi. Drugi je Elohistički dokument (skraćeno E) koji Boga označuje imenicom Elohim (hebr. אֱלֹהִים), a nastao bi negdje nakon Jahvističkog, ali u Izraelu, da bi, nakon pada Sjevernog kraljevstva, bio pridružen Jahvističkom dokumentu i s njime stopljen. U ovom se dokumentu ne nalaze izvještaji o stvaranju svijeta i čovjeka, te počinje s Abrahamom. Treći je Deuteronomistički dokument (skraćeno D) nastao u Jeruzalemu u doba kralja Jošije, no u Knjizi Postanka teško ga je individuirati. Četvrti, i najmlađi, je Svećenički dokument (skraćeno P), nastao nakon povratka iz babilonskog progonstva, a njemu pripada, na primjer, prvi izvještaj o stvaranju, gdje je stvaranje svijeta raspoređeno na sedam dana. Po toj teoriji bi dokumenti bili ujedinjeni oko 500. – 440. pr. Kr. Prvih jedanaest poglavlja ove knjige na pučki način opisuju početke čovječanstva. U njima ne treba tražiti povijesne izvještaje, već izričaj vjere njezinih pisaca. Pritom, oni su se služili predajama, legendama i mitovima kakvi su postojali i u okolnim narodima i snažnim kulturama poput egipatske i babilonske. Glavna je poruka te knjige da je čitav svemir nastao Božjim zahvatom, a vrhunac je njegova djela bilo stvaranje muškarca i žene. Isto tako, ovaj prvi dio knjige nastoji objasniti i porijeklo zla, patnje i smrti, te dati odgovore na ta vječna čovjekova pitanja. U drugom dijelu knjige (Post 12-50) povijest praotaca prikazana je kao obiteljska povijest, te skuplja različite tradicije o Abrahamu, Izaku, Jakovu i Josipu. Riječ je o pučkoj povijesti koja se zaustavlja na događajima iz osobnog života i slikovitim prikazima, te se i ne pokušava uklopiti u tadašnju opću povijest. Možemo ovdje govoriti jedino o religijskoj povijesti, budući da je u svim važnijim trenucima prisutan Bog kao onaj koji djeluje i potiče. Poruka ovog dijela sastoji se u sljedećem: postoji jedan Bog, on je oblikovao jedan narod i njemu dao jednu zemlju. Bog je Jahve, narod je Izrael, a zemlja je Sveta, Obećana zemlja (u ovoj knjizi označena kao Kanaan). Knjiga završava odlaskom praotaca u Egipat. Uz psalme, na samom početku čitamo i Matejevo evanđelje. Evanđelje po Mateju (grč. Κατὰ Ματθαῖον εὐαγγέλιον, Kata Matthaion Euangelion ili τὸ εὐαγγέλιον κατὰ Ματθαῖον, To Euangelion kata Matthaion) jedno je od četiriju kanonskih evanđelja Novoga Zavjeta. Ovo sinoptičko evanđelje jest izvještaj o životu i službi Isusa Nazarećanina. Ono govori u detaljima od njegova rodoslovlja do njegova Sveopćega Poslanja. Ranokršćanska tradicija pripisuje ovo evanđelje Mateju, jednomu od Isusovih učenika. Sveti Matej vjerno prenosi tradiciju koju je primio od prve Crkve o Isusu i kršćanskom životu te u isto vrijeme stvaralački oblikuje te tradicije u nove kombinacije, s novim naglascima. Pri pisanju ima nekoliko ciljeva: poučiti i osokoliti članove svoje zajednice, dati građu za liturgijska čitanja i propovijedi, uputiti misionarski poziv onima koji su dobre volje, braniti vjeru kršćana od neprijateljski nastrojenih kritičara i braniti ju od suparnika. Poslužio se dvjema velikim vrstama građe da postigne te ciljeve, a to su prikazi o događajima i govori. Matejevo evanđelje ne govori ništa o svojem piscu. Najstarija crkvena predaja (Papija, biskup iz Hierapolisa u prvoj polovici II. stoljeća) pripisuje ga apostolu Mateju Leviju. Mnogi crkveni oci (Origen, Jeronim, Epifanije Salaminski) idu u istom pravcu, a neki su pisci htjeli pronaći dokaze kako bi se apostolu mogao pripisati prvobitni, aramejski ili hebrejski oblik iz kojega je nastao, grčki Matej. Stoga, ne znajući točno ime pisca, valja se zadovoljiti s nekoliko crta što ih se nalazi u samom Evanđelju: pisac se razumije u svoj posao, vrstan je poznavalac Pisma i židovskih predaja, poznaje i poštuje vjerske vođe svojega naroda, ali im se surovo obraća, razumije se u Isusovo umijeće poučavanja i u njegov način urazumljivanja svojih slušatelja te uvijek naglašava praktične posljedice njegova naučavanja. Prema hipotezi o aramejskom Mateju, taj bi bio namijenjen Židovima i obraćenicima koji su govorili aramejski. Matejevo evanđelje upućeno je Židovima koji su govorili grčki i kršćanima židovskoga podrijetla. S obzirom na to da je bilo potrebno određeno vrijeme za nastajanje i oblikovanje usmenoga nauka, neki pretpostavljaju da je aramejski Matej nastao između 40. i 50. godine. Istovremeno su nastali i prijevodi na grčki. Kanonski Matej bio je u izvjesnoj mjeri ovisan o Marku, te se pretpostavlja da nije mogao biti napisan prije 65. godine, koja je najvjerojatnije godina nastanka Markova evanđelja. Dio katoličkih stručnjaka smatra da je Matej napisan prije 70. godine, kad su Rimljani razorili Jeruzalem, no ima također vrsnih katoličkih stručnjaka koji smatraju da je grčki Matej nastao nešto nakon 70. godine. Evanđelje po Mateju sastoji se od sedam skladnih dijelova. Prvi: „Djetinjstvo obećanog mesije Isusa Krista (Mt 1-2), drugi dio: „Proglas načela kraljevstva nebeskog“ (Mt 3-7), treći: „Propovijedanje kraljevstva nebeskog“ (Mt 8-10), četvrti: „Skromna i tajanstvena narav kraljevstva nebeskog“ (Mt 11-13), peti: „Počeci kraljevstva nebeskog: osnutak crkve“ (Mt 14-18), šesti: „Priprema za dolazak kraljevstva nebeskog“ (Mt 19-25) i sedmi: „Muka i uskrsnuće Isusovo“ (Mt 26-28). Matejevo je evanđelje poput neke vrste katekizma o kraljevstvu, naročito po svojoj strukturi. Sadrži pet velikih govora: govor na gori (Mt 5-7), govor o misiji, poslanju apostola (Mt 10), zatim govor u prispodobama (Mt 13), crkveni govor (Mt 18) i eshatološki (Mt 24-25). Evanđelje po Mateju započinje Isusovim rodoslovljem i rođenjem (Mt 1,1-2,4) te se nastavlja pohodom maga i bijegom u Egipat (Mt 2,1-15). Drugi dio počinje propovijedanjem Ivana Krstitelja, Isusovim krštenjem, te Sotoninim napastovanjem Isusa u pustinji. Nastavlja se Isusovim govorom o blaženstvima, izricanjem stava prema Starom zavjetu, govorima o ubojstvu, preljubu, zakletvi, odmazdi, ljubavi prema neprijatelju, milostinji, molitvi, pravoj molitvi – Očenaš, postu, pouzdanju u providnost, moći molitve, odabiru između Boga ili bogatstva, lažnim prorocima (Mt 3-7). Treći dio govori o ozdravljenju gubavca (Mt 8,1-4), stotnikova sluge i ozdravljenjima u Petrovoj kući (Mt 8,5-22), zatim o oluji na moru koju Isus stišava i ozdravljenju uzetoga (Mt 9,18). Nadalje se govori o ozdravljenju dvojice slijepaca, te nijema i opsjednuta čovjeka (Mt 9,27-34). Zatim Isus daje vlast apostolima da izgone nečiste duhove i liječe od svake bolesti (Mt 10,12). U četvrtom dijelu Isus govori o Ivanu Krstitelju (Mt 11,11-12), daje svoj sud o suvremenicima, ozdravlja opsjednuta čovjeka (Mt 12,22-37), te se naučava da Kristovim dolaskom pada sotonino kraljevstvo. Isus nadalje govori o svrsi prispodoba (Mt 13,10-16), gorušičinu zrnu (Mt 13,31-32), kvascu i mreži (Mt 13,33-50). Peti je dio o povratku u Nazaret, Herodovu ubojstvu Ivana Krstitelja i Isusovu čudu kojim je nahranio pet tisuća ljudi dvjema ribama i pet kruhova (Mt 13,53-14,21). Isus postavlja temelje svoje Crkve govoreći Petru: „A ja tebi kažem: Ti si Petar Stijena, i na toj stijeni sagraditi ću Crkvu svoju i Vrata pakla neće ju nadvladati.” (Mt 16,13-20). Nakon toga Isus po prvi put navještava svoju smrt i uskrsnuće. U šestom dijelu Isus govori o nerazrješivosti ženidbe, djevičanstvu, te sada već treći put navješta svoju smrt, govori o porezu, o uskrsnuću, najvećoj zapovijedi (Mt 19,1-22,46). U konačnim događajima nailazi se na govor o razaranju hrama, progonstvu, dolasku Sina Čovječjega, Isusovu ponovnom dolasku, budnom upravitelju, talentima (Mt 24,1-25,44). Zadnji dio govori o zavjeri protiv Isusa, Judinoj izdaji, pripremi pashalne večere, smrtnoj borbi u Getsemaniju, Petrovoj izdaji Isusa, Judinu samoubojstvu, Isusovoj smrti, uskrsnuću te poslanju apostola u svijet (Mt 26,1-28,20). Ovo evanđelje ima dva žarišta: Isusa kao Krista i skori dolazak Božjeg kraljevstva koje Isus naviješta. Ove dvije teme vrlo su usko povezane na početku evanđelja, gdje je Isus predstavljen kao kraljevski Sin Božji i Emanuel, Bog s nama, te na kraju gdje je Isusu kao Sinu Čovječjemu dana sva (božanska) vlast nad kraljevstvom Božjim, na nebu i na zemlji. Kraljevstvo Božje veliki je predmet nade, molitve i naviještanja koji povezuje cijelo ovo evanđelje, osobito pet velikih govora te daje eshatološki vidik i cilj. Ono sadrži Božje konačno i posljednje obećanje spasenja otkupljenom čovječanstvu, na zemlji kao i na nebu, u vremenu i vječnosti, socijalno i politički kao i osobno, te uključuje pravdu, mir, radost. Neka ovogodišnje, naše zajedničko, svakidašnje čitanje Biblije bude druženje s Bogom na izgradnju i sveopće dobro! Za tablicu kliknite ovdje
