Naše čitanje Biblije u srpnju, nastavljamo sa knjigom o Esteri, nakon čega slijedi prva i druga knjiga o Makabejcima.
Pojam makabej, čekić jest nadimak kojeg je dobio Juda, treći sin svećenika Matatije (začetnika „makabejske“ pobune), zbog svoje gerilske borbe protiv pripadnika seleukovića Antioha IV Epifana. Kasnije se počeo pridavati i njegovoj braći (Jonatanu, Šimunu, Eleazaru i Ivanu) a potom i drugim likovima (kao što su sedmorica braće u 2Mak 7) te napokon svima koji su sudjelovali u slavnoj pobuni protiv sirijske dinastije Seleukovića.
Naziv Knjiga o Makabejcima odnosi se na 4 knjige koje dolaze pod tim imenom. Prva i Druga Knjiga o Makabejcima za Židove i kršćane protestante je apokrifna, tj. ne priznaju je kanonskom – ne smatraju je tako nadahnutom od Boga da bi bila dio Svetog pisma. Međutim, Katolička crkva je od 4.st. priznaje kanonskom knjigom i uvrštava je u kanon biblijskih knjiga. Treća Knjiga o Makabejcima prepričava progon Židova u Egiptu pri kraju 3.st.pr.Kr., a Četvrta jest svjedočanstvo o vjeri židovske dijaspore u 1.st. poslije Kr. Treću i Četvrtu Knjigu o Makabejcima i katolici smatraju apokrifnima, tj. ne priznaju im kanonicitet.
Nakon smrti Aleksandra velikog, njegovo se carstvo podijelilo među 4 vojskovođe (Antigon-sredozemlje i centralna Azija, Kasandar-Makedonija, Ptolomej-Egipat, Lizimak-Tracija). Nakon bitke između ova 4 nasljednika, u prvi plan će iskočiti Ptolomejev general Seleuk i pobijediti Antigona tako da počinje vladati Babilonom i Sirijom. U Egiptu ostaje dinastija Ptolomejevića (322-198.g.pr.Kr.) koji su bili relativno tolerantni prema Židovima i njihovoj vjeri, čini se da su Židovi uživali isti položaj kao i u doba Perzijskog Carstva.
Međutim, nakon što su ih kod izvora Jordana potukli, Palestinom počinje vladati sirijska dinastija Seleukovića (200-63.g.pr.Kr). Usljed njihovih neuspješnih borbi sa Grčkom i Rimom, dužni su platiti odštetu i počinju pljačkati hramove: u Elamu nisu uspjeli kao ni prvi puta u Jeruzalemu (2Mak 3). Pojavom Antioha IV Epifana 169.g.pr.Kr. počinju teška vremena za Židove. On je Židovima ukinuo privilegije, pravo na obdržavanje subote, obrezanje i žrtve, oskvrnuo je Hram i u njega postavio veliki kip boga Zeusa, zaplijenio svete knjige i javno ih spalio (1Mak 1,21-67). Dok su neki čak i među svećenicima, bili blagonakloni prema helenizaciji Izraela, drugi, tzv. hasidim, pobožni, vjerni odlučili su poduzeti različite oblike otpora, od duhovnog (poput Danijela u Knjizi Danijelovoj), preko spremnosti na mučeništvo sa vjerom u uskrsnuće (prvi puta izričito u SZ-u, usp. 2Mak 6-7) pa sve do otpora koji znači oružanu pobunu a koja će se i događati tijekom „makabejskih ustanaka“. U tim su ustancima tri puta pobijedili vojsku Seleukovića u periodu 167-166 da bi 164.g.pr.Kr. ušli konačno u Jeruzalem i očistili Hram i u njemu ponovno uspostavili štovanje Boga (tako je počelo slavljenje Hanuke, blagdana svjetla). Sklopili su mir sa Antiohom V da bi mogli živjeti svoju vjeru i slaviti svoja slavlja.
No, osim religijskih imali su i političke ambicije – htjeli su uspostaviti prekinutu Davidovu kraljevsku lozu i uspostaviti monarhiju. Međutim, njihova borba nije uvijek bila čista pa će tako kasnije pokušati nametnuti svoga kandidata za velikog svećenika, a to će izazvati reakciju hasidim koji se dijele od makabejaca i potom dodatno raslojavaju na više grupa: saduceji, koji su diskretno podržavali makabejce, te farizeje i esene koji su bili direktno protivni makabejcima.
2 Knjiga o Makabejcima. Ova knjiga, posljednji puta redigirana 124.g.pr.Kr., pripovijeda događaje između 180-161.g.pr.Kr. i shvaća ih u svjetlu teološke teze koja je bila svojstvena i redaktoru deuteronomističke povijesti (DtrH): Bog nagrađuje one koji su mu vjerni a kažnjava one koji ne obdržavaju Zakon. Čovjek i narod tako mogu dobiti blagoslov ili kaznu, ovisno o ponašanju prema Zakonu Božjem. U ovu jednostavnu shemu uvrštava se mogućnost preokreta: nevjerni narod biva kažnjavan, ali će Gospodin – zbog molitve pravednika koji je spreman na mučeništvo – u svom milosrđu intervenirati i Izraelu podariti osloboditelja Judu Makabejca. On će vjerno hoditi putovima Gospodnjim, sve do oslobađanja Jeruzalema, očišćenja Hrama te uspostavljanja autonomije Judeje pod Seleukovićima (2Mak 11-15). Knjiga je pisana u maniri tzv. patetične povijesti kojom se želi pobuditi želju za višim idealima i tako izgrađivati čitatelje/slušatelje. Teologija i duhovnost će knjige pokazuje crte bliske sa farizejskoj liniji, a koje će kasnije postati baštinom kršćanstva:
– Božja pravda se shvaća kao nagrada za vjernost koja se očituje pobjedom u bitkama;
– mučeništvo se shvaća kao konkretno svjedočanstvo vjernosti Bogu i njegovu Zakonu;
– vjera u uskrsnuće (usporedna s onom u Dn 12,1-3) tj. u Božju sposobnost da nagradi životom vječnim one koji su vjerni;
– vjera u vrijednost molitve za pokojne (12,38-45; 15,12) te u mogućnost doprinosa oproštenju njihovih grijeha nakon njihove smrti;
– pojam creatio ex nihilo, što je novina u odnosu na pojam stvaranja riječju u Post 1 gdje riječ zapravo uređuje tj. razdvaja različite prirodne elemente.
1 Knjiga o Makabejcima. Ova knjiga je isprva, čini se, pisana hebrejski a kasnije oko 100.g. kompletirana na grčkom. Ona predstavlja pokušaj opravdati djelovanje Makabejaca u periodu u kojem makabejsko-hasmonejska dinastija počinje biti žestoko osporavana od strane farizeja zbog njihovih političkih saveza i uzurpacije svećenstva. Vjerojatno ovdje leži razlog zašto ova knjiga nije uvrštena u kanon hebrejske Biblije. 1Mak izvještava o događajima u periodu 175-164.g.pr.Kr. Nakon što pruži uvod u makabejske ustanke u poglavljima 1-2, od 3-9 poglavlja uzbuđujućim tonom prepričava borbu koju je vodio Juda a potom i onu njegove braće Jonatana (1Mak 9-12) te Šimuna (1Mak 13-16). U svojim opisima teži makabejsku borbu predstaviti kao djelo oslobođenja po principu izlaska iz Egipta: radi se o pobjedi nad ropstvom i nad poganskim idolopoklonstvom da bi se udarilo temelje kraljevstvu koje će odsijevati slavom Davidovog kraljevanja. Ove poveznice sa velikim događajima i institucijama iz prošlosti (izlazak iz Egipta, ulazak u Obećanu zemlju, početak monarhije, podizanje i posveta jeruzalemskog Hrama) imaju za cilj pokazati kako događaji u vrijeme makabejske pobune nisu izolirani i ne stoje sami za sebe, nego su nastavak prošlosti koja je za Izraelce povijest spasenja – ta sveta povijest i dalje teče jer je Bog i dalje u hodu i savezništvu sa svojim izabranim narodom. Iako se Boga malo spominje, između redaka se osjeća njegova prisutnost bez koje bi djelo oslobađanja bilo nezamislivo – on je Onaj koji oružjem i brojem slabijim makabejskim pobunjenicima daje srčanost i uspjeh u borbi. U kontekstu već spominjanih kasnijih kritika na predstavnike hasmonejske dinastije, Prva Knjiga o Makabejcima želi pokazati da se vršenje vlasti za koju su optuživani ipak temelji svijetlim uspjesima i nesumnjivim zaslugama njihovih predaka makabejaca jer oslobodili su Izraelce od progona, očistili su Hram i obnovili opsluživanje Zakona te započeli eru mira i prosperiteta. Stoga se čitatelju sam od sebe nameće zaključak da su Hasmonejci vlast zadobili zapravo voljom Božjom, a takvima su ih priznavale i ondašnje najvažnije sile na političkoj pozornici: Seleukovići, Spartanci i Rimljani. Dakle, i ovdje imamo paralelu s Davidovim i Salomonovim kraljevstvom koje je također dobivalo međunarodna priznanja. Pozitivni i negativni momenti vezani uz ovaj period. Gledajući sa točke gledišta koju zauzima biblijski pisac, makabejski pokret je nesumnjivo pozitivan jer je išao za uspostavljanjem slobode i na političkom i na religioznom području. Time se izraelski narod uspio izboriti za ono što su njegove prirodne i duhovne težnje kroz vjekove. Nesumnjiva je i neprocjenjiva vrijednost svjedočanstva koje su pojedinci, čak i po cijenu vlastitog zdravlja i života, pružali svojim suvremenicima. Oslobodivši zemlju, Jeruzalem, njegov Hram, hramska liturgija i vjernost Zakonu ponovno postaju središte židovstva. No, ovaj pokret religioznog integralizma pokazat će i neke negativne strane. Često nošen bjesomučnom gorljivošću, on postati radikalan i teško će prihvaćati one koji misle i pokušavaju živjeti drugačije (usp. 1Mak 2,46). Vršenje Zakona će prelaziti u skrupulozno obdržavanje slova zakona. Krutost će se odražavati i na političkom planu gdje će, zbog ustrajavanja u podršci Hasmonejskoj dinastiji – jednoj od najpokvarenijih u povijesti Izraela – koja će na koncu Palestinu predati u ruke Heroda Velikog, doći do raslojavanja idejnih i duhovnih pokreta. Svojim angažmanom i žrtvovanjem, Makabejci i svi koji su im se pridružili, dali su kontiutet povijesti spasenja koja započinje s Abrahamom i njegovim pokretom kada je svoj „dom“ poveo iz rodnog zavičaja u nove horizonte, i geografske i duhovne. Tako je nastala zajednica vjernih koja traje kroz duga stoljeća, sve do makabejskih vremena i ljudi koji su se uključili u ovu dugu povorku koja kroči kroz povijest. Oni su se borili kako bi izveli narod iz ropstva, poput Mojsija, i zbog toga otišli u pustinju i tako postali borci za slobodu i na političkom i na religioznom području. Kao i Mojsije protiv faraona, oni su se borili protiv Seleukovića da bi napokon narod doveli do gore Siona i tamo obnovili Savez s Bogom, kao Mojsije nekoć do gore Sinaj. Oni su, poput Jošue, zadobili Obećanu zemlju i obnovili vjernost Bogu (usp. Jš 24). Tako su Makabejci uspjeli obnoviti narodni žar, zelus za Boga i življenje saveza s njim. Sve to se događalo 150-ak godina prije negoli će se pojaviti Evanđelje. U tih 150 godina nastupila je šutnja, ne pojavljuju se nadahnuti pisci Biblijskih knjiga. Događaju se borbe između pojedinih grupa, kako na političkom planu za vlast, tako i na duhovnom za očuvanje čistoće religije i visine moralnog života. Godine su to u kojima iskrena duhovnost iščitava Riječ Božju u knjigama Svetog pisma, razmišlja o njezinoj primjeni (Sir) i pruža sve intenzivnija iščekivanja za ispunjenjem Božjih obećanja. Ispunjenje će nastupiti u Isusu Kristu, na neočekivan način, blizak, jednostavan, ali snažan svježinom života koju će unijeti i njome oplemeniti povijest spasenja. Ovaj dio završavamo sa početkom čitanja Knjige o Jobu!
Drugi dio starog zavjeta, završavajući s Izrekama, nastavljamo sa Propovjednikovom knjigom.
Propovjednik je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Židovi čitaju knjigu na Blagdan sjenica. Sastoji se od 12 poglavlja. Biblijska kratica knjige je Prop. Riječ "propovjednik" je slobodan prijevod hebrejske riječi "qohelet" (kohelet), koja je imenica ženskog roda i izvedena je iz hebr. riječi "qahal" što znači "okupljati se". U Septuaginti, najstarijem prijevodu Biblije na helenistički grčki jezik, knjiga je nazvana Ekklesiastes ("ekklesia" = "skupština"). Taj naziv se koristi u mnogim jezicima. Martin Luther prvi je nazvao knjigu "Propovjednik", što se zadržalo u pojedinim jezicima, uključujući i hrvatski.
U knjizi nije navedeno ime pisca, ali piše da je on "Davidov sin, kralj u Jeruzalemu (Prop 1,1)", "imao je veću mudrost nego bilo tko od njegovih prethodnika u Jeruzalemu (Prop 1,16)". To sve upućuje na Salomona. Vladao je od oko 970. do 931. pr. Kr. Neki učenjaci smatraju da Salomon nije autor, jer pojedini jezični izrazi još nisu postojali u njegovo vrijeme. Glavne teme knjige su svrha i krhkost života. Riječ ispraznost se pojavljuje oko 40 puta: "Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? (Prop 1,2-3)". U Jerolimovu latinskom prijevodu koristi se za to imenica "vanitas" (taština),, pa i Marulić piše: "Tašćina od tašćin i sve je tašćina, / ovi svit jest osin i magla i hina." Ton knjige je pesimističan i skeptičan. Jedna od najpoznatijih misli iz knjige je "nema ništa novo pod suncem (Prop 1,9)". Pisac ukazuje na prolaznost i kratkoću života. Smatra da mudrost, užici i veliki napori imaju malo smisla: "Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja (Prop 2,21)". Poziva na ono što je "gore", jer ovozemaljsko je prolazno. Ipak, smatra da treba uživati u malim radostima života, koje su Božji dar. Božje ime u knjizi je "Elohim", a ne uobičajeno za Stari zavjet "Jahve". Pojedinim mislima (Prop 12,9-12) aludira se na dolazak Mesije (Isusa). Završna misao je: "Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer - to je sav čovjek (Prop 12,13)."
Nakon Propovjednika slijedi Pjesma nad pjesmama. Pjesma nad pjesmama jedna je od knjiga Svetoga pisma Staroga zavjeta. Knjigu čini ciklus ljubavnih pjesama, koje imaju u glavnom obliku dijalog između zaručnice i zaručnika. Kralj Salomon i njegova kraljica, ili Bog i personifikacija Izraela – Zaručnica. Na hebrejskom jeziku zove se: שיר השירים [Šir ha-Širim], na grčkom: Ἄσμα Ἀσμάτων (Asma Asmaton), latinskom: Canticum Canticorum), engleskom The Song of Songs, njemačkom Hohes lied, slovenskom Visoka pesem. Počinje riječima: „Salomonova Pjesma nad pjesmama”. Zbog toga neki autorstvo pripisuju židovskom kralju Salomonu. Drugi tumače stavak drugačije: „Pjesma nad pjesmama, koja je posvećena Salomonu”. Pojedini čitatelji u Pjesmi nad pjesmama vide samo prisnu ljubavnu poeziju. Židovstvo i kršćanstvo pak u pjesmi vide i snažnu prispodobu Božje ljubavi prema ljudima odnosno Kristove ljubavi prema svojoj Crkvi (što je razlog, zašto je Pjesma nad pjesmama, dio Svetoga pisma). Bog se izravno ne spominje u pjesmi. Jedna je od najkraćih knjiga Biblije, ima samo 117 stihova. Pripada u Mudrosne knjige Staroga zavjeta.
Nakon Pjesme nad pjesmama završavamo s ovim djelom Mudrosnom knjigom. Knjiga Mudrosti je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Izvorno je napisana na grčkome jeziku. Ima 19 poglavlja. Biblijska kratica knjige je Mudr. Knjiga Mudrosti jedna je od deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. U prvom prijevodu Biblije na grčki jezik, koji se zove Septuaginta, svrstana je među sedam mudrosnih knjiga s Jobom, Psalmima, Mudrim izrekama Propovijednikom, Pjesmom nad pjesamama i Knjigom Sirahovom. Knjiga Mudrosti, naziva se i Mudrost Salomonova, ali nema izravne veze sa židovskim kraljem Salomonom, osim što je Salomon bio poznat po mudrosti. Pisac knjige nije poznat, smatra se da je to bio neki obrazovani Židov iz Aleksandrije, koji je dobro poznavao religiju, filozofiju i etiku. Knjiga je napisana u 2. ili 1. stoljeću pr. Kr. Uz Knjigu Sirahovu, najmlađa je knjiga Staroga zavjeta.
Glavna teme knjige su mudrost i pravednost. Počinje riječima: "Ljubite pravednost, vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu i tražite ga u jednostavnosti srca (Mudr 1,1). Prema knjizi, pravednost je s jedne strane od Boga omogućen red, a s druge strane u Izraelu je prepoznatljiva u socijalnome ponašanju te je tek dijelom ostvarena u solidarnosti s potrebnim. Mudrost dolazi od Boga i vodi prema jedinstvu s Njim. Na nekoliko mjesta u knjizi, Mudrost je istoznačnica za Boga. Apostol Pavao je u Novom zavjetu Isusa nazvao "Mudrost Božja". U drugom poglavlju naviješta se Isusova muka i postupanje vlasti prema njemu: "Zato ga iskušajmo porugom i mukom da istražimo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje (Mudr 2,19-20)". U knjizi se prepoznaje utjecaj filozofije Platona i Filona Aleksandrijskog, koji je bio židovski helenistički filozof, koji je tražio kompromis između židovske religije i helenističkog shvaćanja života i filozofije. Evanđelje po Mateju na nekoliko mjesta ima poveznice s ovom knjigom.
Novi zavjet nastavljamo čitati Evanđekje po Luki!
Za tablicu za srpanj kliknite ovdje.
