Nastavljamo našu akciju “Čitanja Biblije kroz 365 dana u godini“. Sa Prvim danom Lipnja završavamo u, Starom Zavjetu, Prvu knjigu ljetopisa i krećemo sa drugom knjigom ljetopisa.
Početak Druge knjige Ljetopisa(1. do 9. poglavlje je povijest kraljevanja Salomona, Davidova sina. Preostali dio Druge knjige Ljetopisa opisuje povijest judejskih kraljeva nakon Salomona do babilonskog zatočeništva.Završava s ukazom perzijskog kralja Kira Velikog, koji dopušta povratak Židova iz babilonskog zatočeništva. U tome se očituju Božja milost prema Izraelcima.
Cilj pisanja ove knjige, kao i Prve knjige ljetopisa nije toliko povijest, koliko moral i vjerska istina. Kraljevi David i Salomon služe kao predslika Isusa Krista kao odbačenog, napaćenog i proslavljenog Kralja. Velika pažnja je posvećena jeruzalemskom Hramu i njegovoj obnovi.
Poslije druge knjige ljetopisa, nastavljamo sa Ezrainom knjigom. Pisac je pismoznanac Ezra. Sastoji se od 10 poglavlja. Ezra se nastavlja na Drugu knjigu Ljetopisa. Posljednja dva stiha iste knjige identična su prvim stihovima Ezre: "Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina usta, podiže Jahve duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno (2 Ljet 36,22-23; Ezr 1,1-2). Na Ezrinu knjigu, nastavlja se Nehemijina knjiga. U obje knjige nalazi se gotovo istovjetan popis židovskih povratnika (Ezr 2, Neh 7). Nekada su može činile istu knjigu pa su kasnije razdvojene. Original je napisan na hebrejskom jeziku, osim pojedinih poglavlja (Ezr 4,18-6,18; 7,12-26), koji su napisani na aramejskom jeziku, službenom u Perziji. Ta poglavlja sadrže službene perzijske dokumente. Ezra znači "Bog pomaže". Vodio je oko 5000 Izraelaca na povratku iz babilonskog zatočeništva u Jeruzalem, 459. g. pr. Kr. "za kraljevanja Artakserksa, kralja perzijskoga (Ezr 7,1)." Izraelci su bili u babilonskom zatočeništvu oko 70 godina. Nakon što je Babilon osvojio Kir Veliki, dopustio je vjerske slobode i povratak Izraelaca u domovinu. Prva skupina povratnika vratila se oko 536. g. pr. Kr.: "Tada ustadoše glavari obitelji Jude i Benjamina, svećenici i leviti, i svi kojima je Bog potaknuo duh i krenuše graditi Dom Jahvin u Jeruzalemu (Ezr 1,5)". Druga skupina vratila se 458. g. pr. Kr. Ezra ih je vodio. Treću skupinu predvodio je Nehemija 445. g. pr. Kr. Ezra u ovoj knjizi opisuje prvi povratak iz progonstva i obnovu jeruzalemskog hrama. Naveo je detaljan popis povratnika, broj domaćih životinja i popis darova za Dom Božji. Okolni narodi nude svoju pomoć. Iako štuju istoga Boga, odbijeni su jer se njihova vjera miješala sa stranim utjecajima. Ometaju gradnju i poslali su tužbu perzijskom kralju: "Za Kserksova kraljevanja, na početku njegove vladavine, sastaviše tužbu protiv stanovnika Judeje i Jeruzalema (Ezr 4,6)." Tužba je bila i za vrijeme Artakserksova vladanja. Ezra je u knjizi stavio prijepis dokumenta na aramejskom jeziku i odgovor kralja Artakserksa, koji je zabranio gradnju, što je potrajalo 15 godina. Proroci Hagaj i Zaharija poticali su ljude na ponovnu gradnju Hrama unatoč zabrani. Uskoro je riješen spor, nakon što je perzijski kralj saznao da je Kir izdao povelju o gradnji Hrama. Nastavili su radove i završili: "Hram je završen dvadeset i trećeg dana mjeseca Adara (Ezr 6,15)." Proslavili su završetak gradnje i uspostavili bogoslužje u Domu Božjemu. Poslije toga, opisan je povratak druge skupine povratnika, koje je predvodio Ezra. Perzijski kralj Artakserkso I. dao mu je ukaz s dopuštenjem povratka i poručio mu je neka uzmu zlato i srebro te dragovoljne prinose za Jeruzalem. Dao mu je ovlasti, da postavi činovnike i suce. Ezra je napisao detaljan popis povratnika. Ražalostio se kada je saznao, da već prije pristigli Izraelci žive u mnogim grijesima. Pogotovo ga je smetalo, što su mnogi bili u mješovotim brakovima s pripadnicima okolnih naroda, koji su štovali lažne bogove. Narod ga je poslušao, promijenili su se, otpustili žene strankinje i ispravili propuste.
Poslije Ezrine knjige dolazi po redu Nehemijina, kao što smo već spomenuli, to je knjiga koja tvori cjelinu s Ezrinom knjigom. Pisac je Nehemija. Knjiga je povezana u cjelinu s Ezrinom knjigom, nastavak je te knjige, nekada se naziva i Drugom Ezrinom knjigom. U obje knjige nalazi se gotovo istovjetan popis židovskih povratnika (Ezr 2, Neh 7). Nekada su obje činile istu knjigu pa su kasnije razdvojene.
Pisac je Nehemija (hebr. "Jahve tješi"), "sin Hakalijin (Neh 1,1)", visoki židovski službenik s dvora perzijskoga kralja, kraljev peharnik (Neh 1,11). Ni gotovo sto godina nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva, 445. g. pr. Kr., obnova Jeruzalema nije još gotova. Dvadesete godine kraljevanja perzijskog kralja Artakserksa I., Nehemija je dobio kraljevo dopuštenje otputovati u Jeruzalem s materijalnom pomoći, da pomogne obnovu grada. Došao je i organizirao radove: "Vidite u kakvoj smo nevolji: Jeruzalem je u ruševinama, a vrata mu spaljena. Hajde, sagradimo jeruzalemski zid da više ne budemo izloženi ruglu (Neh 2,17)." Pripadnici okolnih naroda nisu se slagali s time. Gradile su se zidine i vrata. Neprijatelji izvana i protivnici unutar naroda, prijetili su Nehemiji i graditeljima. Stoga su organizirali straže i obranu: "samo (je) polovica mojih momaka obavljala posao, a ostali su držali koplja, štitove, lukove i oklope, a glavari stajali iza doma Judina, koji je gradio zid (Neh 4,10-11)." Vjerovali su u Božju pomoć. Nastala je i unutarnja pobuna zbog nameta, koje su donijeli upravitelji prije Nehemije. On je to riješio i dogovorio oslobođenje od nameta. Osobno nije tražio upraviteljski porez na kruh, jer je narod već bio teško opterećen (Neh 5,18). Neprijatelji su ga opet htjeli napasti, ali nisu uspjeli. Zid je završen za pedeset i dva dana (Neh 6,15). To je bilo veliko iznenađenje: "A kad su čuli svi naši neprijatelji i vidjeli svi pogani oko nas, bilo je to čudo u očima njihovim, jer su shvatili da je Bog naš učinio to djelo (Neh 6,16)." Od 8. do 10. poglavlja opisuje se obnova duhovnoga života u židovskom narodu u Jeruzalemu. Čitali su javno na trgu knjigu Mojsijeva zakona, postili, ispovijedali svoje grijehe i slavili Boga. U gradu se povećao broj stanovnika, jer su dragovoljno dolazili Židovi iz drugih krajeva. Nehemija navodi njihova imena. Obavljeno je svečano posvećenje zida. Poslije dvanaest godina boravka u Jeruzalemu, Nehemija se vratio u Perziju.
Nakon nekog vremena vratio se i primijetio loše pojave u gradu, zapušten je bio Dom Božji, ljudi su radili teške poslove i na svete dane (subota), bilo je mješovitih brakova s poganima. Potrudio se popraviti stanje i utvrditi načela i red.
Nakon Nehemije slijedi tobija. Tobija pripada u deuterokanonske knjige. U originalu je vjerojatno pisana na aramejskom jeziku, a sačuvani su prijevodi na grčki jezik. Priznaju je katolici i pravoslavni. U njoj se nalaze vrijedne molitve, koje se koriste u liturgiji. Često se čita na vjenčanjima, jer ima dio o čistoći braka. U njoj se nalazi učenje o anđelima. Ne zna se točno vrijeme i mjesto pisanja. Smatra se, da je napisana 2. stoljeća pr. Kr. Na početku knjige je priča o pravednom Izraelcu Tobitu iz plemena Naftali, koji je živio u Ninivi, nakon deportacije sjevernih izraelskih plemena u Asiriju, 721. pr. Kr. za vrijeme asirskog kralja Sargona II. Prva dva i pola poglavlja su pisana u prvom licu. Tobit je i u izgnanstvu živio po običajima svoje vjere i činio je djela milosrđa. Sunarodnjaci mu su rugaju. Jednom je izgubio vid. Molio je Boga, da umre i ode u vječnost, jer mu je dosta patnje: "jer mi je bolje umrijeti nego živjeti i slušati lažne prijekore (Tob 3,6)". Zatim je opisan događaj, koji se dogodio isti dan u zemlji Mediji. Sara je mlada židovska djevojka, koja je sedam puta doživjela nesretne ljubavne veze, za sedam momaka bila je spremna poći u brak i svaki je od njih umro, jer ih je zloduh Asmodej ubio. Molila je Boga, da umre. Bog je poslao Rafaela "da skine bijele mrlje s Tobita i vid mu vrati; a Saru, kćer Raguelovu, da dade za ženu Tobiji, sinu Tobitovu, te da okuje pakosnog zloduha Asmodeja (Tob 3,17)". Tobit je poslao svoga sina Tobiju, da ode u Mediju po ušteđevinu, koju mu je čuvao prijatelj. Prije puta, dao mu je puno korisnih savjeta, među ostalima i ovaj: "U svakoj prilici hvali Gospoda Boga i moli ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe (Tob 4,19)". Tobijina majka željela je, da Tobija ne ide, jer se bojala da mu se što ne dogodi. Tobiju je na putovanju pratio Azarja, koji je u stvari bio arkanđeo Rafael, a Tobija to nije znao. Usput su smješteni kod jedne obitelji, koja je baš bila Sarina obitelj. Tobija i Sara iskreno su se zavoljeli, zajedno se molili i vjenčali: "Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru nego po istini. Smiluj mi se i učini da s njom doživim starost (Tob 8,7)." Rafael je okovao zloduha Asmodeja. Prije toga, Tobija se bojao, da ga Asmodej na ubije. Rafael je donio i očevu ušteđevinu i otkrio svoj identitet: "Ja sam Rafael (Tob 12,15)". Poslan je od Boga, kao pomoć nakon molitvi Tobita i Sare. Tobit i Sarini roditelji blagonaklono gledaju na brak Tobije i Sare. Tobit je bio spreman svu ušteđevinu, dati mladom bračnom paru. Sarin otac je želio, da žive kod njih, no Tobija je bio uporan i izborio se, da prvo žive kod njegovih roditelja, a nakon što umru vratit će se i živjeti sa Sarinim roditeljima. Tobija je neočekivano ocu donio i lijek i Tobit je progledao te blagoslivljao Boga: "Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! (Tob 11,14)" Tobija i Sara imali su djecu. Tobit je na samrti Tobiji i unucima rekao, da se preselu u Mediju, jer će njihov grad Niniva biti razrušena, kako je prorokovao Jona. Opustjet će i Jeruzalem, Dom Gospodnji će izgorijeti. Ali Bog će se smilovati, narod će se vratiti i obnoviti Jeruzalem i Hram. Tobit je umro u 158. godini (Tob 14,11). Tobija ga je pokopao, kasnije kraj njega i majku Anu, te tasta i punicu.
Ovaj mjesec Stari zavjet završavami knjigom o Juditi, s kojojm počimamo i Srpanj. Judita pripada u deuterokanonske knjige. Ime Judita (hebr. "יְהוּדִית" Yehudit) što znači "slavljena" je ženska izvedenica imena Juda. Knjiga sadrži anakronizme, kronološka nepopudaranja, pa neki učenjaci smatraju, da se ne radi o istinitoj priči, već o alegoriji ili možda o prvoj povijesnoj noveli. Prema biblijskom izvještaju, Judita je bila kći Merarijeva i žena Manašeova, a genealogija joj se proteže kroz 16 naraštaja, te je jedna od najdužih u Starom zavjetu, što govori i o važnosti ovoga lika u predaji. Bila je ljupka i lijepa udovica, koja je bila zabrinuta za sudbinu svoga židovskog naroda, koji je zbog nevjernosti Bogu bio u rukama stranih osvajača. Koristeći svoju ljepotu u pratnji svoje vjerne sluškinje, hrabro je namamila Holoferna, Nabukodonozorova vojskovođu te mu odrubila glavu, koju je odnijela svojim sunarodnjacima. Na taj je način izbavila židovski narod od nadolazeće propasti, jer su se Asirci povukli izgubivši vojskovođu Holoferna. Uz to, njezina je pobožnost i junaštvo imalo poslužiti kao uzor za nasljedovanje.
Sa izrekama smo stigli do 16 poglavlja s kojim ulazimo i u slijedeći mjesec!
U novom Zavjetu kroz mjesec Lipanj nastavljamo s Pavlovom poslanicom Rimljanima, nakon koje nas čeka Pavlova poslanica Efežanima. Za Posalanicu Efežanima tradicionalno se smatra, da je poslanicu napisao apostol Pavao, dok je bio u zatvoru u Rimu oko 62. godine. U to vrijeme nastala je i Poslanica Kološanima te Poslanica Filemonu. Teolog William Barclay naziva ovu poslanicu "kraljicom poslanica". Smatra se, da je poslanicu napisao apostol Pavao, jer započinje riječima: "Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa: svetima koji su u Efezu i vjernima u Isusu Kristu (Ef 1,1)". Neki učenjaci smatraju, da je poslanicu napisao neki Pavlov suradnik uz Pavlovu pomoć ili netko drugi. Ako je apostol Pavao autor, vjerojatno je pisao za vrijeme zatočeništva u Rimu, jer spominje zatočeništvo više puta u poslanici (Ef 3,1; 4,1; 6,20). Glavna tema je Crkva i njeno utemeljenje u Kristu, kao dio želje Boga Oca. Poslanica počinje temama o otajstvu spasenja Crkve, Božjem naumu spasenja i o spasiteljskom Božjem naumu ostvarenom u nama. Pavao je prvi put na tri mjeseca boravio u Efezu, što je zabilježeno i u Djelima apostolskim (Dj 18,19-21). U Efezu je tada ostavio Priscilu i Akvilu, raspravljao je sa Židovima u sinagogi i poručio, da će se vratiti ako bude Božja volja. Vratio se iste godine i ostao tri godine. Njegovim zalaganjem i radom razvijala se i jačala kršćanska zajednica u Efezu. O tome piše: "Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova (Ef 3,8)". Iz toga grada, kršćanstvo se proširi-lo na gotovo cijelu (tada poznatu) Aziju (Dj 19,26). Kada je Pavao bio u gradu Miletu pozvao je, da tamo dođu stariješine iz Efeza i prenio im je svoju poruku, misleći da se više neće vid-jeti: "Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas (Dj 20,31)". U Efezu je bila multikulturalna kršćanska zajednica sastavljena od obraćenih Grka i Židova. Apostol Pavao je imao to na umu pišući poslanicu i prilagodio je teme sukladno tome. Piše kako su nekada bili izvan Krista, a "sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu - po Krvi Kristovoj (Ef 2,13)". Poziva ih na jedinstvo i zajedništvo (te se riječi spominju mnogo puta u poslanici) te da po-dnose jedni druge (Grci Židove, a Židovi Grke). Upozorava ih, da bludnost, nečistoća ili poh-lepa ne priliče svetima (Ef 5,3). Radije neka pjevaju Gospodinu, zahvaljuju i slave Boga. Ženama i muškarcima piše, da se međusobno poštuju i ljube: "...neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža (Ef 5,33)". Djecu poziva na poštovanje roditelja, a roditeljima poručuje, da ih dobro odgajaju. Sve poziva na budnost: "Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim (Ef 6,11)." Na kraju poslanice su osobne obavijesti i pozdrav.
Naše daljno čitanje biblije kroz 365 dana nastavljamo sa Posalnicom Kološaniam. Tradicio-nalno se smatra, da je knjigu napisao apostol Pavao, jer započinje riječima: "Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Kološanima, svetoj i vjernoj braći u Kristu (Kol 1,1-2)". Kršćani prvih stoljeća smatrali su, da je poslanicu napisao apostol Pavao. Tek se u posljednjih 200 godina javljaju sumnje, da nije, jer se poslanica razlikuje od ostalih po stilu i izboru riječi. Moguće je, da je poslanicu napisao anonimni kršćanin školovan u duhu Pavlova nauka. Branitelji Pavlova autorstva ističu sličnosti s Poslanicom Filemonu, za koju se zna, da je autor Pavao. Kako bilo da bilo poslanica je namijenjena Kološanima, kršćanskoj zajednici u frigijskom gradu Kolosi, blizu grada Efeza u Maloj Aziji (danas u pokrajini Anatoliji u Turskoj). Zajednicu su zaveli krivi učitelji, koji su smatrali, da bi Evanđelje trebalo upotpuniti i po-ganskim običajima poput štovanja zvijezda i pridržavanja propisa o prehrani tijekom određenih blagdana. Kako bi spriječio praznovjerja, apostol Pavao piše Kološanima tijekom prvoga zatočeništva u Rimu između 57. i 62. godine. Poslanica se sastoji od četiri poglavlja i dva dijela, prvi je dogmatski (doktrinalni), a u drugom su poticaji. U oba se suprostavlja lažnim učenjima. U dogmatskom dijelu objašnjava, kako nema potrebe obožavati nikoga i ništa osim Isusa Krista (Boga), jer je superioran svim stvorenjima i stvarima: "Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu (Kol 1,16-17)". Isus je Glava Crkve i Gospodar anđela. Pavao se protivi poganskim propisima o jelu i piću u vezi blagdana, samozvanom bogoštovlju, trapljenju tijela: "Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama (Kol 2,16)." Pavao do tada nije boravio kod njih, tijelom je nenazočan, ali je duhom ipak s njima (Kol 2,5). Osim protivljenja lošim pojavama, Pavao je radostan zbog njihove vjere. U drugom dijelu poslanice, Pavao ih potiče na uzoran kršćanski život, ljubav, mir, opraštanje i daje im savjete. Poručuje im, da teže za nebeskim, a ne za zemaljskim. Odvraća ih od idolopoklonstva, bludnosti, nasilja, prostota i sl. Više nisu bitne razlike, nego su svi jedno u Kristu: "Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist (Kol 3,11)." Time upućuje na neprihvatljivost robovlasništva. Piše o ljubavi i poštovanju unutar obitelji. Na kraju poslanice su obavijesti i pozdravi. Spominje svoje suradnike, među kojima je i njihov zemljak Epafra, za kojega svjedoči da se mnogo zalaže i trudi. Poslat će im Tihika i Onezima, koji je također njihov zemljak.
Nakon Poslanice Kološanima , slijedi Poslanica Filipljanima. Autor Poslanice Filipljanimaje je apostol Pavao oko 62. godine, dok je bio u zatočeništvu u Rimu. Opće je prihvaćeno od svih teologa, da je autor poslanice apostol Pavao. Jedino dio teologa smatra, da je mali dio 2. poglavlja (Fil 2,5-11) kršćanski himan, koji je Pavao citirao: "...On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom..." Poslanica je namijenjena kršćanskoj zajednici u grčkom gradu Filipi u pokrajini Makedoniji, gdje su bili jedni od najranijih kršćana u Europi. Postajalo je veliko prijateljstvo i naklonost između tih kršćana i apostola Pavla. Premda su bili siromašni, pokazivali su veliku spremnost na suradnju, darežljivost i zauzimanje u širenju kršćanstva: "A i vi, Filipljani, znate: u početku evanđelja, kad otputovah iz Makedonije, nijedna mi se Crkva nije pridružila u pogledu izdataka i primitaka, doli vi jedini (Fil 4,15)".
Filipljani su poslali izaslanika, koji se zvao Epafrodit (kasnije je postao biskup i svetac), da posjeti apostola Pavla, dok je bio zatočen u Rimu. On je donio darove i potrepštine i stavio se Pavlu na raspologanje da ga poslužuje u potrebi. Bio je toliko predan, da se razbolio gotovo na smrt (Fil 2,27), ali je ipak ozdravio. Pavao je iz zahvalnosti napisao ovu poslanicu, koju je u Filipe donio Epafrodit kada se vratio iz Rima. Pun je radosti i zahvalnosti zbog njih: "Zahvaljujem Bogu svomu kad vas se god sjetim. Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim (Fil 1,3-4)". Piše im kako, zbog njegova zatočeništva, vjernici još više šire Evanđelje. Pavao se ne boji smrti, jer vjeruje u vječni život: "Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! (Fil 1,21)". Ipak ima dvojbu: "Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas (Fil 1,24-25)". Poručuje im, da se ponašaju dostojno evanđelja Kristova bio on prisutan među njima ili daleko od njih. Poslat će im svog suradnika Timoteja, a nada se i da će on jednom doći ponovno u Filipe. Na kraju poslanice, šalje im pozdrave.
Ovaj Mjesec čitajući novi zavjet završit ćemo Svetim Evanđeljem po Luki kojeg nastavljamo čitat i u srpnju. Evanđelje po Luki, religijska je knjiga, dio Novoga Zavjeta. Napisao ga je sv. Luka, tj. sv. Luka, obraćenik iz poganske grčke obitelji, liječnik po zanimanju i dugogodišnji suradnik apostola Pavla, u Antiohiji Sirijskoj oko 75.- 80. g. Lukino je Evanđelje u prvom redu bilo namijenjeno kršćanskim zajednicama, koje su se sastojale od obraćenika s poganske vjere (dakle oni, koji nisu pripadali židovskoj vjeri.) Tako je sastavio Evanđelje, da njegovi čitatelji mogu u Isusu prepoznati Boga, koji je pohodio svoj narod te mu izkazao neizrecivu ljubav i nježnost. Sv. Luka napisao je i Djela apostolska (Dj), koja možemo smatrati nastavkom njegovog Evanđelja. Njegov stil pisanja je vrlo njegovan i otmjen. Njegov sadržaj je sljedeći: Zora ispunjenja Božjih obećanja (1,5-2,52). Iako se građa od 1,5-2,52 obično naziva „iz-vještajem o djetinjstvu“ ,takvo označavanje nije točno. Samo odsjek 2,1-40 govori o Isusovu djetinjstvu, a glavna poruka odsjeka 1,5-2,52 nije prozni izvještaj nego izjave Marije, Gabrije-la, anđela koji se ukazuju pastirima, Šimuna i dvanaestogodišnjeg Isusa. Zato je građu 1,5-2,52 bolje gledati kao predigru ili uvod u ovo evanđelje. U njoj odzvanjaju Lukine glavne teo-loške teme, osobito ona o Božjoj vjernosti danim obećanjima. Priprava za Isusov javni misterij (3,1-4,13) Na početku stoji odlomak o Ivanu Krstitelju (3,1-20) u kojem Luka pokazuje da su odgovori ljudi na misterij Ivana slični kasnijim odgovorima na Isusov misterij. Zatim slijede tri odlomka o identitetu Isusa koji djeluje u Galileji, na putu u Jeruzalem i u Jeruzalemu. On je ljubljeni Sin, Bog Otac i opunomoćenik Duha Svetog (3,21-22), vrhunac Božjeg plana o stvorenom svijetu (3,23-38) i vjerni Sin koji pobjeđuje sile zla (4,1-13). Isusov ministerij u Galileji (4,14-9,50). Isus navješta Božje kraljevstvo riječima i djelima. To dolazi od stvaralačkog Duha Božjeg (3,21-22). Za Luku ima teološko značenje ne samo Jeruzalem kao grad Božjeg obećanja i ispunjenja nego i Galileja. Na području Galileje počinje Luka prikaz značenja Božjeg kraljevstva. Galileja je područje na kojem učenici ne razumiju Isusovu osobu i poslanje, ali se dive njegovim silnim djelima te se međusobno prepiru tko je najveći (9,43-46). Kad im Isus na putu prema (križu) (9,51-19,27) te nakon svoje smrti i (uskrsnuća) (24,45) otvori oči, razumjet će Isusovu ulogu u Božjem planu pa se neće vraćati u Galileju. Isusov put u Jeruzalem (9,51-19,27). Luka u 9,51 otpočinje novi dio svog (kerigmatičkog) izlaganja. Iz Mk 8,26-10,52 preuzeo je temu o Isusovu putu u Jeruzalem. Pokoravajući se volji Božjoj Isus ide u Jeruzalem (9,22.44) kao grad koji je simbol kontinuiteta između starog i novog Božjeg plana. Isus će u Jeruzalemu završiti svoj izlazak k Bogu (9,31), a od Jeruzalema će započeti put kršćanskih misionara prema krajevima zemlje. Isus je na putu u Jeruzalem vrhovni učitelj svojih učenika koji su mu svjedoci te kasniji pokretači njegova Puta. Isus upućuje učenike u misionarska putovanja (10,1-24), u ispravnu uporabu materijalnih dobara (16,1-31), u molitvu (11,1-13) te iznosi izazovne (prispodobe) kao što su: prispodoba o dobrom Samarijancu (10,25-37) i prispodoba o rasipnom sinu (15,11-32). Od nevolja nije pošteđeno ni putovanje Isusa ni putovanje kršćana. Samarijanci odbacuju Isusa (9,51-56); vjerski poglavari suprotstavljaju se njgovu nauku i načinu življenja (13,11-17; 14,1-24). Luka u „izvještaju o putovanju“ donosi zadivljujući portret Isusa koji je vjerni i odlučni Sin (9,35) i koji riječima i djelima uči put što vodi življenju s Bogom. Jeruzalem odbacuje Božjeg Proroka, Sina i Hram (19,28-21,38). Isus je svakog dana poučavao narod u hramu, a vjerski poglavari su mu se suprotstavljali. Isus kralj koji donosi mir (19,28-40) i kojega odbacuju vjerski poglavari (19,41-44), preuzima jeruzalemski hram i poistovjećuje se s hramom (19,45-46). Sve što Isus naučava u odsjeku 20,1-21,36 odvija se u hramu te osvjetljuje tko je Isus, zatim što je pravo štovanje Boga te tko pripada u ponovno uspostavljeni Izrael. Ovo se poučavanje odvija u polemičkoj raspravi te najavljuje suprotstavljanje članovima ponovno uspostavljenog Izraela, dok je odbačeni Isus ugaoni kamen tog Izraela. Isusova posljednja gozba i druženje s grešnicima (22,1-23,56a). Lukin prikaz muke treba gledati kao teološku dramu koja naglašava spasotvornu moć Isusa, pravednika što nevin trpi, te ističe Božju velikodušnost u proslavljanju tog pravednika i Sina kojeg izbavlja od moći tame. Luka prikazuje Isusa kako poslušno i svojevoljno polazi u smrt te potiče učenike da slušaju njegove posljednje riječi i nasljeduju njegov primjer. Kad je Isus bio na ulasku u Jeruzalem (19,41-44) pozvao je Jeruzalemce na obraćenje. Sada napuša Jeruzalem da bude raspet i dalje poziva na obraćenje. Raspet na križu, Isus zove svoga Oca i moli ga da oprosti ljudima jer ne znaju što čine. Isusova proslava, obećanje Duha i uzašašće (23,56b-24,53). Luka završava prvi dio svog karizmatskog djela o događajima koji su se zbili među vjernicima. Pomoću ukazanja uskrslog Krista u Jeruzalemu učenici prelaze iz žalosti u radost, iz upitnosti u razumijevanje, iz nevjere u vjeru te im se konačno otvaraju oči da u uskrslom Gospodinu vide što Bog sprema svim stvorenjima.
Za tablicu za svibanj kliknite ovdje.
