Datum slavlja Prve svete pričesti

06.06. 2015. u katedrali sv. Bartolomeja

Potrebno za sv. Pričest

Potvrda o sakramentu krštenja (ukoliko nije kršten/a u našoj župi)

Redovito pohađanje sv. Mise

Redovito pohađanje vjeronauka

Bitni naglasci nedjeljnog euharistijskog otajstva Dok tako razmišljamo nezamjenjivoj važnosti Dana Gospodnjega ili nedjelje, potrebno je imati pred očima samo središte toga kršćanskog dana: nedjeljno euharistijsko slavlje ili svetu Misu. Taj sastanak kršanskih katolika utkan je u duhovno biće Crkve. Istinski vjernici su u tijeku povijesti Crkve nadilazili eventualne poteškoće u želji da ostavaruju taj susret s Gospodinom i s braćom. Današnji vjernik, ako je doista osvjedočeni sljedbenik Isusa Krista, o tome jednako misli kao i vjernik u ranom kršćanstvu. Podsjećamo na jedno davno svjedočanstvo.

U sjevernoafričkom gradiću Abitini državne su vlasti uhitile skupinu kršćana koji su u privatnoj kući slavili nedjeljnu Euharistiju. Tadašnji je rimski zankon zabranjivao takvu praksu, pa su uhićeni kršćani dovedeni pred sud. Na pitanje zašto su to učinili, odgovorili su: "Mi ne možemo živjeti bez slavljenja nedjelje". Iz takve je svijesti o slavljenju Euharistije u nedjeljni dan izišla snažna kršćanska nedjelja, uhvativši se kao duhovni korijen iz kojega je izraslo svekoliko kršćansko bogoštovlje. Nedjelja ili Dan Gospodnji, kako smo već istaknuli, od apostolskih vremena stoji u središtu kršćanske proslave otajstva Isusa Krista. Naime, "od dana prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu, za koju se kaže da je bila postojana u nauku apostoskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama (Dj 2, 24), kroz vjekove do dana današnjega, Crkva je bez prestanka slavila spomen Krista, osobito njegova vazmenog otajsta (...). To je u pravilu činila u nedjelju, koju od samih početaka zove Danom Gospodnjim (usp Otk 1,10)". 

U nedjeljnom euharistijskom slavlju najzgusnutije se sažima Isusovo spasteljsko-osoboditeljsko djelo. Euharistija, naime, najbolje očituje vazmeni događaj: "Naš je spasitelj na posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu (...) te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, provjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave". Vrijedi istaknuti da nedjeljni liturgijski tekstovi izražavaju cjelovitost spasenjskoga misterija. Kad, naime, imamo na pameti sve tekstove nedjeljne Euharistije u tijeku liturgijske godine i liturgijskog trogodišta, tj. njezin molitveni dio i lekcionar, onda se s pravom može kazati da nema ničega odista bitnog u kršćanskom vjerovanju što ne bi bilo uključeno u te liturgijske tekstove. Ta slika cjelovitosti dobiva se ponajprije iz formulara vjere (Ispovijed, Slava, Vjerovanje), potom iz tzv. velikih molitava mise (Predslovlje, Euharistijske molitve), pa iz malih molitava (Zborna, Darovna, Pričesna), te konačno iz bogatoga svetopisamskoga nedjeljnog lekcionara
Kršćani u misi slave Isusov vazmeni događaj, naime, Isusovu muku u smrt, ali ne s težinom muke i smrti, nego s predokusom uskrsne pobjede. Ne, doista, još na pobjedni način, jer se misa događa u znakovima vremena, ali već na spašeni način. Misa je slavlje koje u sebi izražava pobjedu nad patnjom i smrću, te s tog motrišta valja reći da je misa vazmeno/uskrsno slavlje: "Kad god Crkva slavi misu, ona ponovno proživljava Kristov uskrs, odlučan događaj za oslobođenje svega čovječanstva. Svojim umiranjem i uskrsnućem Krist lomi sve vezove koji su čovječanstvo sapinjali okovima grijeha. Njegov Vazam osposobljuje sve ljude da postanu slobodni, iako još mnoge zapreke i dalje otežavaju njihov napredak. Kada sudjelujemo u Gospodnjoj večeri koja za nas ponazočuje i posadašnjuje Isusov prijelaz iz smrti u život, i mi ulazimo i uključujemo se u veliki preobražajni pokret svemira".
U duhu apostolskoga predanja, slavljenje je Euharistije u Dan Gospodnji odista bilo temelj zajedništva Kristovih vjernika. Upravo je Euharistija tkala niti Zajednice-Crkve ili niti Isusova otjastvenog Tijela: "Kod pouke potkani narod, naredi mu da dođe u crkvu, da nikad ne izostane, da uvijek dolazi na sastanak, da ne bi svojim nedolaskom sužavao Crkve i smanjivao članstvo u Kristovu Tijelu (...). Budući da ste Kristovi udovi, ne osipajte se od Crkve time što se ne sastajete (...). Ne kidajte, ne rasipajte njegova Tijela". Crkva se je u tijeku stoljeća neprestano učvršćivala baš takvim sastajanjem oko Kristova stola. Euharistija joj bijaše prvi izvor nadahnuća za različite oblike pastoralnoga djelovanja. Tako se u Dan Gospodnji - baš u okviru misnog slavlja - istinski rađala Crkva: "Crkva čini Euharistiju, Euharistija čini Crkvu".

EUHARISTIJA "ČINI" CRKVU
Zahvaljujući Saboru iznova smo postali življe svjesni ove istine: kao što Crkva "čini" Euharistiju tako Euharistija "čini" Crkvu. Ta je istina usko povezana s otajstvom Velikog četvrtka i Večere Gospodnje. Crkva je osnovana kao nova zajednica Božjega naroda, sazdana u apostolskoj zajednici one Dvanestorice koji su na posljednjoj Večeri postali dionici Tijela i Krvi Gospodnje pod prilikama kruha i vina. Krist im je rekao: "Uzmite i jedite!" i "Uzmite i pijte!". Izvršavajući njegovu zapovijed , oni su po prvi puta ušli u sakramentalno zajedništvo sa Sinom Božjim, zajedništvo koje je zalog vječnoga života. Od toga časa pa do kraja vremena Crkva se izgrađuje istim zajedništvom s Božjim Sinom koje je zalog vječnog Uskrsa.
Pismo Pape Ivana Pavla II. Večera Gospodnja, br. 4.

Pretraživanje

Idi na vrh