Facebook

Sa našom akcijom stigli smo do Travnja. Stoga prisjetimo se što smo čitali u Ožujku. U Starom Zavjetu završili smo S ponovljenim zakonikom gdje smo krenuli od 14 poglavlja, ali prisjetimo se od 12 poglavlje, od zadnjeg dana Veljače. Središnji dio Ponovljenog zakona (Pnz 12,1-26,15) sadrži nekoliko zakonskih zbirki poredanih bez neke vidljive veze.

Ovaj se Zakon razlikuje od prethodnih zakonodavnih tradicija, očuvanih osobito u »Zakoniku Saveza« iz Knjige Izlaska (Izl 20,22-23,33), ako nastoji prilagoditi zakonske propise novonastaloj životnoj situaciji izraelskog naroda. Osobita je značajka ovog Zakona stalno nastojanje da se obrani izraelska vjera u jedinoga Boga od utjecaja kultova prisutnih kod okolnih naroda, a to se želi postići ponajprije centralizacijom bogoslužja u jeruzalemskom hramu kao jedinom svetištu Izraelaca. Još je jedna osobina ovog Zakona posebna briga o zaštiti slabih, neprestano podsjećanje na Božje pravo nad njegovom zemljom i njegovim narodom, te poticajni, gotovo propovijedni način iznošenja zakonskih propisa. Drugi dio velikog Mojsijevog govora (Pnz 26,16-28,68) predstavlja čitav prethodni Zakon kao ugovor u kojem su ugovorne strane Bog i narod, a takav ugovor, po uzoru na drevne saveze među gradovima ili kraljevstvima, završava popisom blagoslova i prokletstava. Glava 27 umetnuta je u ovaj govor, a donosi opis uspostave Zakona. Treći Mojsijev govor (Pnz 29-30) ponovno vraća na događaje iz prošlosti vezane uz izlazak iz Egipta, a nakon toga slijedi protokol saveza donijet u obliku nagovora. Tu je i jedna Mojsijeva propovijed (Pnz 29,15-28), te ponovno blagoslovi i prokletstva koja prate sklapanje saveza. Posljednja poglavlja Ponovljenog zakona (Pnz 33-34) predstavljaju zaključak cijele knjige, a sadrže tekstove različitog vremena i načina nastanka, koji su sklopljeni u jednu cjelinu i potom pridodani Ponovljenom zakonu kod njegove posljednje redakcije. U ovim je poglavljima Jošua određen kao vođa Izraelaca, što pripravlja Knjigu o Jošui. Osobito je značajna Mojsijeva pjesma (Pnz 32) kao tekst izvanredne pjesničke vrijednosti, koja veliča moć jedinoga pravoga Boga. Postojala je već prije svoga uvrštenja u ovu knjigu, no vrlo joj je teško odrediti vrijeme postanka, budući da ima neke izrazito arhaične značajke koje upućuju na davne događaje (poput borbi s Filistejcima), a s druge strane i stilske naznake sličnije kasnijoj književnosti kakva se susreće u Psalmima i Prorocima, osobito onima iz razdoblja babilonskog progonstva. Knjiga završava Mojsijevim blagoslovom, koji predstavlja njegovu duhovnu oporuku, te opisom Mojsijeve smrti. Nakon ponovljenog zakonika uslijedila je Knjiga Jošuina. Prvi dio Knjige o Jošui (Jš 1-12) započinje spominjanjem Mojsijeve smrti, čime se ova knjiga predstavlja kao nastavak Ponovljenog zakona, a u nastavku se služi stilom Ponovljenog zakona kako bi opisala osvajanje Obećane zemlje. Kao vođa naroda predstavljen je Jošua, sin Nunov, dotadašnji Mojsijev pomoćnik, a narod je pozvan na vjernost Zakonu - Tori - što će mu biti i jamstvo Božje pomoći (Jš 1,1-9). Nakon okupljanja plemena (Jš 1,10-18), te poslanstva uhoda u Jerihon (Jš 2), narod prelazi preko Jordan (rijeka), čije se vode čudesno zaustavljaju (Jš 3-5). Slijedi opis osvajanja Jerihona (Jš 6), koje je prikazano kao liturgijski čin, poput procesije. Ovdje se prepoznaje etiološko tumačenje. U doba dolaska Izraelaca, prema arheološkim nalazima, Jerihon nije bio nastanjeni grad.[1], a činjenicu da su naišli na ruševine velikog grada, oni su protumačili kao znak Božje naklonosti. Slično se događa u slučaju osvajanja grada Aj (Jš 7-8). Taj izvještaj zaključuje se žrtvom i čitanjem Zakona na gori Ebalu kod Šekema (Jš 8,30-35), slijedi pripovijest o sporazumu s Gibeoncima (Jš 9), što opet predstavlja kasnije tumačenje prisutnosti neizraelskog elementa unutar izraelskih područja. Slijede opisi osvajanja sjevera i juga zemlje (Jš 10-11), a na koncu i popis pobijeđenih kraljeva (Jš 12). Drugi dio knjige (Jš 13-21) donosi opis razgraničenja među plemenima, koji je sastavljen od različitih dokumenata i nije u svim svojim dijelovima jednako precizan. On započinje opisom neosvojenih područja (Jš 13,1-7), to jest područja koja nikad nisu postala dijelom stvarnog izraelskog teritorija, premda su se nalazila unutar idealnih granica zemlje. To su područja koja su nastavali Filistejci na jugu i Feničani na sjeveru. Nakon toga slijedi popis plemena istočno od Jordana (Ruben, Gad i pola plemena Manašeova; Jš 13,8-33), granice triju velikih plemena zapadno od Jordana (Juda, Efrajim i pola plemena Manašeova; Jš 14-17), te sedam preostalih plemena (Benjamin, Šimun, Zebulun, Jisakar, Ašer, Naftali, Dan; Jš 18-19). Na kraju su navedeni povlašteni gradovi, to jest gradova utočišta kamo se od svoga osvetnika mogao skloniti ubojica koji bi nehotice ubio nekoga (Jš 20), te levitskih gradova (Jš 21). Treći dio (Jš 22-24) započinje povratkom prekojordanskih plemena u njihovu zemlju koja nije bila smatrana dijelom Obećane zemlje (Jš 22). Čini se da je ovdje riječ o predaji koja nastoji objasniti oporbu koja je kod tih plemena postojala u odnosu na svetište u Šekemu. Slijedi Jošuin oproštajni govor (Jš 23), gdje on u svojoj starosti pripovijeda što je sve učinio, te daje uputstva kako se ponašati među strancima, ne bi li Izraelci ostali vjerni svome Zakonu. Na taj će način imati Božju zaštitu. Ovaj treći dio, i cijela knjiga, završavaju velikom skupštinom u Šekemu gdje Jošua opisuje što je sve Bog učinio iz ljubavi prema svome narodu, od poziva Abrahama, preko praotaca Izaka i Jakova, izlaska iz Egipta, boravka u pustinji, do ulaska u Obećanu zemlju (Jš 24,1-13). Imajući to pred očima, Izraelcima je ponuđeno da izaberu hoće li ili ne služiti Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu. Oni odlučuju da će mu služiti, te sklapaju s njime u Šekemu Savez (Jš 24,14-28). Zadnji reci posvećeni su izvještaju o Jošuinoj smrti i o pokapanju Josipovih kostiju u Šekemu (Jš 24,29-33). Nakon Knjige o Jošui, čitali smo knjigu o Sucima. U uvodnom dijelu knjige (1,1-2,5) postoje bitne razlike u odnosu na Jošuu, ako učinak samih osvajanja nije jednak, te se sada pokazuje da su mnoga mjesta koja bi prema prethodnoj knjizi pripadala izraelskim plemenima, zapravo ostala u vlasti starosjedioca. Razlike se objašnjavaju drugačijim porijeklom tradicije o osvajanju. Dok je tekst Knjige o Jošui većim dijelom plod sjeverne tradicije, posebice s područja plemena Efrajima, ovaj dio Knjige o Sucima nastao je pod utjecajem južne, Judine tradicije. Značajke su uvoda ponavljanja (2,11-19 i 2,6-10 uz 2,20-3,6), koja govore o višestrukim redakcijskim zahvatima. Glavni dio knjige donosi tradicije različitih plemena o njihovim vođama i junacima, a u jednu cjelinu spojili su ih deuteronomistički uređivači, koji su knjizi dali nadasve religiozni karakter unutar teme vjere i nevjere. Tako ovi redaktori prikazuju kako su se Izraelci iznevjerili Bogu, pa su poput kazne podvrgnuti stranim tlačiteljima, no Bog im šalje osloboditelja (suca) koji ih izbavlja. Poput uvoda, i glavni dio sadrži neka ponavljanja, kao što se to dobro vidi u izvještaju o Samsonu (15,20; 16,30), pa se može zaključiti da je čitava knjiga prošla barem kroz dva uzastopna izdanja. U ovom, glavnom dijelu knjige nalazi se i Deborina pjesma (Suci 15), za koju se drži da pripada među najstarije starozavjetne tekstove. Dodaci knjige (17-21) još nisu pridodani u doba deuteronomističke redakcije. Onamo su dodani svakako nakon povratka iz babilonskog ropstva, no temelje se na starijim predajama, vezanim uz svetišta u Danu, te Mispi i Betelu. Započeli smo knjigom o Ruti o kojoj ćemo više reći u Svibnju. Od Psalama stigli smo do 119. psalma. A u Novom Zavjetu u mjesecu ožujku završili smo s Djelima apostolskim, poslije kojih smo pročitali Prvu i Drugu poslanicu Solunjanima. Prva poslanica Solunjanima smatra se, prva Pavlova poslanica, napisana 52. godine i koliko je do sada poznato, to je najstariji postojeći kršćanski pisani dokument (Evanđelja su napisana desetak godina kasnije). U ranim kršćanskim spisima vjerovalo se, da je Pavao napisao ovu poslanicu u Ateni, nakon što se Timotej vratio iz Makedonije s vijestima o kršćanima u Solunu. Suvremeni učenjaci, smatraju da je Pavao poslanicu napisao u Korintu. Poslanica ima 5 poglavlja. Prva tri su pisana osobnim stilom, dok se u posljednja dva raspravlja o doktrinama. Pavao je napisao poslanicu s glavnim ciljem, da ohrabri kršćane u Solunu. Smatra se, da su oni prije obraćenja bili pogani, koji su se klanjali idolima. To spominje Pavao u ovoj poslanici: "...kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu (1 Sol 1,9)". Pavao je proveo s njima samo 5 tjedana i brinuo se, da li su ostali kršćani i nakon njegova odlaska za Atenu. Pavao je želio ponovno doći k njima, ali nije mogao pa je poslao svog suradnika Timoteja u Solun. On se vratio s ohrabrujućim vijestima (Solunjani su među ostalim proširili kršćanstvo po Makedoniji i Ahaji), ali i sa spoznajom, da su Solunjani krivilo razumijeli dio Pavlova učenja o kršćanstvu. Stoga je Pavao napisao ovu poslanicu, da ispravi njihove krive predodžbe i da ih ohrabri u vjeri: "Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete! (1 Sol 4,1)". Pavao se sjeća svog boravka u Solunu (zajedno s Timotejem i Silvanom) i piše vrlo osobno: "Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli (1 Sol 2,7-8)". Propovijedali su im Evanđelje, poticali ih da žive dostojno Boga, ali su i radili da im ne bi bili na teret. Potiče ih, da se suzdržavaju od bludnosti i pohotnih strasti: "Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas (1 Sol 4,7-8)". Piše im o ponovnom Kristovom dolasku i kako će prvi uskrsnuti mrtvi u Kristu, a nakon njih živi preostali vjernici. Poziva ih na budnost u iščekivanju Krista, potiče ih da čine dobro i da pomognu onima koji su slabi u vjeri. Na kraju poslanice Pavao ih pozdravlja i blagoslivlja te moli da se poslanica pročita svoj braći. Što se tiče Druge poslanice Solunjanima tradicionalno se smatra, da je knjigu napisao apostol Pavao, jer započinje riječima: "Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjana u Bogu Ocu našemu i Gospodinu Isusu Kristu (2 Sol 1, 1) [1]", a pri završetku piše: "Pozdrav mojom rukom, Pavlovom. Ovo je znak u svakoj poslanici: ovako pišem" (2 Sol 3, 17). Nadovezuje se na Prvu poslanicu Solunjanima. Napisana je u Korintu oko 50. godine i pripada u najstarije novozavjetne spise. Grčki grad Solun je drugi grad u Europi, u kojem je apostol Pavao organizirao kršćansku zajednicu. Nekoliko mjeseci nakon Prve poslanice Solunjanima, apostol Pavao je napisao i Drugu poslanicu kao odgovor na dvojbe Solunjana o uskrsnuću i ponovnom Kristovom dolasku u slavi na kraju vremena. Apostol Pavao poručuje, da se to neće dogoditi tako brzo kako su oni mislili i da će se prije toga dogoditi znakovi. To će biti otpad od vjere, pojava Čovjeka bezakonja (Antikrista) i lažnih proroka. Poslanica je kratka, ima tri poglavlja. U prvom, apostol Pavao zahvaljuje Bogu što rastu vjera i ljubav među Solunjanima. Mučenike zbog vjere ohrabruje, a mučitelje upozorava na mogućnost kazne vječne propasti. U drugom poglavlju se objašnjava ponovni dolazak Isusa Krista, dok je treće poglavlje poziv na častan rad i kritika lijenosti i nemara: "Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu" (2 Sol 3, 10-12). Nakon Prve i Druge poslanice Solunjanima uslijedila je poslanica Galaćanima. Tu Pavao piše o velikoj borbi s tzv. judaistima. Bili su to kršćani iz židovstva, vrlo odani prijašnjim religioznim, osobito obrednim praksama mojsijevog zakona. Zato što su naučavali da za spasenje nije dosta prionuti uz Krista i prihvatiti kršćansko bogoštovlje, nego treba vršiti i Mojsijev zakon, pa i obredni. Judaisti su nakon Pavlovog odlaska uzbunili Crkvu u Galaciji. Opovrgavali su Pavlu apostolski ugled i poslanje. Poslanica je napisanja kao odgovor judaistima, koji su stvarali neprilike crkvama u Galaciji svojim upornim zahtijevanjem da čovjek koji želi postati dobar kršćanin mora najprije postati dobar Židov. Obrezanje i pridržavanje Zakona, barem u nekoj mjeri, bilo je nužno za spasenje. Tvrde također da se spasenje ne zadobiva isključivo vjerom u Krista, nego je po vjeri u Krista i izvršavanju Zakona. Pavao se svom snagom bori protiv onoga što je bilo upravo nijekanje evanđelja koje je propovijedao. U prvom dijelu piše samoobranu u kojoj opravdava svoje apostolstvo: primio ga je izravno od Isusa Krista. U drugom dijelu razlaže u čemu je novost kršćanstva i koji je odnos između Mojsijeva zakona i Evanđelja. U trećem dijelu izlaže temeljna načela kršćanske slobode. Na samom kraju poslanice stoji Pavlov vlastoručni zaključak. Pred kraj mjeseca ožujka pročitali smo Jakovljevu poslanicu. Jakov piše dvanaestorma plemenâ Raseljeništva, ili svim kršćanima koji su novi narod Božji, daleko od svoje prave domovine. Patnje bi trebale biti izvor radosti, jer se na njima ispituje vjera i stječe postojanost (1,2-8). Siromah može biti sretan ako je otkrio prave duhovne vrednote (1,9-11). Zatim govori o kušnji. Čovjeka zavode njegove vlastite želje koje vode k grijehu i u smrt (1,13-15), a Bog ne šalje kušnju, nego dobre i savršene darove, tj. preporod preko evanđelja (1,16s). Prava se pobožnost dokazuje u služenju onima koji su u potrebi i u izbjegavanju zloće u svijetu (1,26s). Odlomak 2,1-13 bavi se društvenim razlikama te izražava žaljenje zbog zapostavljanja siromaha. Jedino se u ovom odlomku navodi ime Isusovo: Gospodin naš Isus Krist, slavni (2,1). Kršćani se trebaju ravnati po kraljevskom zakonu bratske ljubavi. U središtu teologije Jakovljeve poslanice jest vjera u jedinoga Boga: Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! (2,19). Piše o svladavanju jezika (3,1-12). Samo zreli kršćanin može kontrolirati svoj jezik. Mudri mirotvorci stječu bogat plod pravde (3,13-18). S teme o miru Jakovljeva poslanica prelazi na temu o nemirima (4,1-12). Kršćanin se mora opirati đavlu, pun pokajanja prijanjati uz Boga i biti ponizan (4,7-10), te ne smije govoriti loše i osuđivati bližnjeg (4,11s). Nadalje je opomena protiv bogataša (4,13-5,6). Poslanica završava različitim opomenama (5,12-20). Preporučuje se molitva u patnji i radosti u duhu prošnje i zahvaljivanja (5,13). U 5,14 nalazimo svetopisamski temelj za obred bolesničkog pomazanja. Kršćanin koji zalutalog brata dovede ponovno na pravi put spasit će jednu dušu od propasti i pokriti mnoštvo grijeha (5,17-20) čime poslanica naglo završava. Mjesec smo završili početkom čitanja Markova evanđelja, kojeg ćemo čitati skoro cijeli mjesec. Za tablicu za travanj kliknite ovdje.

Pretraživanje

Idi na vrh