Facebook

Već više od pola godine smo zajedno u našoj akciji „Čitajmo Bibliju 365 dana u godini“ Kraj mjeseca Travnja, što se tiče Starog Zavjeta, uveo nas je u Prvu knjigu o kraljevima, s kojom započinjemo i mjesec Svibanj. Nakon Prve knjige o kraljevima nastavljamo čitati Drugu knjigu o kraljevima, a nakon nje dolazi po redu Prva Knjiga ljetopisa.

Prva knjiga o Kraljevima jedna je od starozavjetnih povijesnih knjiga u Bibliji, a u židovskom kanonu pripada Prednjim prorocima. U biblijskoj znanosti drži se da pripada deuteronomističkoj povijesti. Kratica je ove knjige 1Kr! Knjige o kraljevima sačinjavaju (u hebrejskoj Bibliji) samo jedno djelo. Poklapaju se sa dvije posljednje knjige kraljevanja u grčkom prijevodu (Septuaginta) i s Knjigama o kraljevima (Vulgata). Nastavljaju se neposredno na knjige o Samuelu, a 1 Kr 1-2 sadrži završetak velikog dokumenta iz 2 Sam 9-20. Drugi opis Salomonova kraljevanja, 1 Kr 3-11, potanko opisuje uzvišenost njegove mudrosti, sjaj njegova graditeljstva (Jeruzalemski hram), te njegovo silno bogatstvo. To je sigurno slavno razdoblje, ali nema tu više osvajačkog duha Davidova. Ostaju suprotnosti između dvije skupine naroda, te se nakon Salomonove smrti 931. pr. Kr. kraljevstvo razdjeljuje: deset sjevernih plemena što je pojačano vjerskim raskolom (1 Kr 12-13). Pripovijedanje se bavi napose s dva kraljevanja, Ezekijinim (2Kr 18-20) i Jošijinim (2 Kr 22-23), koja su obilježena nacionalnim buđenjem i religioznom reformom. Veliki politički događaji u to vrijeme jesu: Sanheribova invazija u vrijeme Ezekije 701. pr. Kr. kao odgovor na otkazivanje asirskog poreza, i, u vrijeme Jošije, propast Asirije i nastanak babilonskog carstva. Judeja se morala podložiti novim gospodarima s Istoka, ali se uskoro pobunila. Nije trebalo dugo čekati kaznu: 597. pr. Kr. Nabukodonozorove čete osvojile su Jeruzalem i deportirale jedan dio njegovih stanovnika; deset godina kasnije pokušaj stjecanja nezavisnosti uzrokovao je novu intervenciju Nabukodonozora, koja je završila 587. razaranjem Jeruzalema i drugom deportacijom. Knjige o kraljevima završavaju s dva kratka dodatka, 2 Kr 25, 22-30. Prva i Druga knjiga o Kraljevima počinju riječju kralj (heb. hamelek) i nadovezuju se na prvu i drugu knjigu o Samuelu. One izvješćuju o povijesti izraelskih kraljeva, do asirskog zarobljeništva, 772./72. pr. Kr., i judejskih kraljeva, do babilonskog zarobljeništva, 587./586. godine. Knjiga ima svoju shemu: dob u judejskih kraljeva, trajanje vladavine, ime i podrijetlo kraljice majke, teološki stav, smrt i mjesto ukopa i ime nasljednika. Sjeverni kraljevi, za razliku od judejskih, imaju nepovoljnu ocjenu. Ondje nema idealnih kraljeva. Kao što smo u uvodu napisali nakon knjiga o kraljevima slijede dvije knjige ljetopisa. Jednu ćemo čitati u ovom mjesecu (Svibnju), a drugu u mjesecu Lipnju. Prva i druga knjiga Ljetopisa Nastale su kao jedna knjiga, a kasnije su razdvojene. Biblijske kratice ovih knjiga su 1 Ljet i 2 Ljet! Prva i druga knjiga Ljetopisa imaju puno sličnosti s Prvom i drugom knjigom o Kraljevima te u manjoj mjeri s Prvom i drugom knjigom o Samuelu. Glavne teme su kraljevi David i Salomon te njihovi nasljednici. Dok knjige o Kraljevima uglavnom sadrže moralne pouke i bave se ljudskom odgovornošću, knjige Ljetopisa, uglavnom sadrže tipološke pouke povezane s Božjom milošću. Ezra se nastavlja na Drugu knjigu Ljetopisa. Posljednja dva stiha iste knjige identična su prvim stihovima Ezre: "Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina usta, podiže Jahve duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno (2 Ljet 36,22-23; Ezr 1,1-2). Nije točno poznat pisac. Po židovskoj predaji pisac (kroničar) je Ezra. Ima sličnosti u stilu između Prve i druge knjige Ljetopisa s Ezrinom knjigom. Ako je on pisac, knjige su napisane oko 450.-400. g. prKr. U Hebrejskoj Bibliji, ove dvije knjige se nalaze na posljednjem mjestu u Starome zavjetu, jer navode cijelu povijest odnosa između Boga i Izraelaca kao Izabranoga naroda. Kod kršćana, ove dvije knjige nalaze se među povijesnim knjigama Staroga zavjeta između Knjiga o Kraljevima i Ezre. Početak Prve knjige Ljetopisa (1. do 10. poglavlje) sadrži popise rodoslovlja: od Adama do Izraela, Izraelovo rodoslovno stablo, Davidovo rodoslovno stablo, rodoslovna stabla južnih, prekojordanskih i sjevernih plemena, rodoslovlje velikih svećenika, Benjaminovih potomaka, stanovnika Jeruzalema i Šaula. Ostali dio Prve knjige Ljetopisa (11. do 29. poglavlje) je povijest Davidova kraljevanja. Početak Druge knjige Ljetopisa, koja spada po redu našeg rsporeda čitanja u Lipanj, (1. do 9. poglavlje je povijest kraljevanja Salomona, Davidova sina. Preostali dio Druge knjige Ljetopisa opisuje povijest judejskih kraljeva nakon Salomona do babilonskog zatočeništva. Završava s ukazom perzijskog kralja Kira Velikog, koji dopušta povratak Židova iz babilonskog zatočeništva. U tome se očituju Božja milost prema Izraelcima. Cilj pisanja ovih knjiga nije toliko povijest, koliko moral i vjerska istina. Kraljevi David i Salomon služe kao predslika Isusa Krista kao odbačenog, napaćenog i proslavljenog Kralja. Velika pažnja je posvećena jeruzalemskom Hramu i njegovoj obnovi. U Mjesecu Svibnju nastavljamo sa pslmom 147: Hvalospjev Svemogućem. Nakon njega imamo za pročitat još tri psalma, pa nastavljamo sa Mudrim izrekama. Mudre izreke ili Poslovice su jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Djelo su više pisaca, od kojih je glavni židovski kralj Salomon. Sastoje se od 31 poglavlja. Pisane su pjesničkim stilom. Biblijska kratica je Izr. Mudre izreke su zbrika mudrih misli i izreka. Sadrže savjete božanske mudrosti za svakodnevni život. U njima piše, čega bi se vjernik trebao pridržavati, a čega kloniti. Mudre izreke su bile jako popularne kod starih i istočnih naroda. Služile su u odgojne i obrazovne svrhe. U njima je pohranjena životna mudrost. Postoji razlika između svjetovnih mudrih izreka i ovih, koje su pisane iz duhovnog aspekta. Smatra se, da je većinu knjige napisao Salomon. Mudre izreke i počinju riječima: "Mudre izreke Salomona, sina Davidova, kralja izraelskog (Izr 1,1). " Na početku dvadeset i petoga poglavlja piše: "I ovo su mudre izreke Salomonove; sabrali ih ljudi Ezekije, kralja judejskog (Izr 25,1)". Trideseto poglavlje je djelo: "Agura, sina Jakeova, iz Mase (Izr 30,1), a početak trideset prvog poglavlja napisao je "Lemuel, kralj Mase (Izr 31,1)". Za dio trideset prvog poglavlja od desetog do trideset prvog retka nije naveden autor. Taj dio je napisan u akrostihu - prvo slovo svakog sljedećeg stiha redoslijedom odgovara hebrejskoj abecedi. Salomon je bio poznat po izvanrednoj mudrosti, koju je dobio kao Božji dar. U Prvoj knjizi o kraljevima za Salomona piše: "Jahve je dao Salomonu mudrost i izuzetnu razboritost i srce široko kao pijesak na obali morskoj. Mudrost je Salomonova bila veća od mudrosti svih sinova Istoka i od sve mudrosti Egipta (1 Kr 5,9-10)". Tamo se spominje i da je govorio mudre izreke: "Izrekao je tri tisuće mudrih izreka, a njegovih je pjesama bilo tisuću i pet (1 Kr 5,12)." Strah Božji (poštovanje prema Bogu) se vrlo često spominje u izrekama: "Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku (Izr 1,7)." U osmom i devetom poglavlju, božanska mudrost poprima oblik osobe, što se smatra naviještajem Mesije Isusa Krista; tu je Mudrost istoznačnica za Isusa. U novom Zavjetu Travanj nas je uveo u Prvu Pavlovu poslanicu Korinćanima, u mjesecu Svibnju Čitati ćemo i Drugu Pavlovu poslanicu Korinćanima, A u Lipanj ćemo ući sa čitanjem Pavlove poslanice Rimljanima. Prva poslanica Korinćanima govori nam: O podjelama u zajednici (1,10 - 4,21) Ljudi Kloje izvjestili su Pavla o razdorima do kojih je došlo u zajednici 1,10-17. Stvorile su se grupe, koje se pozivaju na razne misionare, i prema njima se dijele. Pavao kao misionare navodi sebe samog, Apolona i Petra. Kao čevrtu grupu Pavao navodi Kristovu stranku, o kojoj postoje razlilčite hipoteze, od toga da je riječ doista o zasebnoj stranci, do toga da je Pavao htio naglasiti da on pripada jedino Kristu i da bi tako trebalo biti i sa svakim kršćaninom. Pavao podsjeća zajednicu na njezin osnutak. Prije su bili suviše zemaljskog pogleda, pa je morao svoje propovjedi uskladiti s time. Suočen s razdorom u koji je zajednica zapala, Pavao se pribojava ponovnog povratka u prvobitno stanje. Pavao i Apolon su vrtlari u Gospodnjem vrtu i graditelji, koji na temeljima - koji samo na Kristu počivaju - grade zajednicu. Zajednica je hram Božji, koji ne smije biti oskvrnut 3,1-23. Potpuna sloboda za kršćane ne postoji, kršćani pripadaju Kristu. To im Pavao razjašnjava. Sve što imaju dar je od Boga i nemaju razloga za oholost. Na kraju se osvrće na problem podjela u zajednici, te navješćuje svoj skori posjet i osobno rješavanje spora. O bludu, braku i razvodu (5,1-7,40) Pavlu je došlo do ušiju, da jedan član zajednice živi sa svojom pomajkom te zahtijeva od zajednice da ga izbace iz svoje sredine. U tom kontekstu on pojašnjava nesporazum koji se izrodio iz jednog prijašnjeg pisma. Zajednica se iznutra treba očistit od bluda 5,1-13 i grešnih običaja koji se zadržavaju još od Mojsijeva vremena. Kršćani u Korintu vode međusobno sporove pred poganskim sudovima. To je za Pavla nedjelo i jasan dokaz, da je zajednica slabo povezana i nejedinstvena. Sama činjenica suđenja proturječi njegovom pojmu zajednice, jer rezultira nanošenjem nepravde. Kršćani su od Boga posvećeni i ne smiju opet zapasti u stari način ponašanja, na koji ih Pavao podsjeća 6, 1-11. Pavao kaže “sve mi je dopušteno, ali mi nije sve na korist!“ 6, 12. Kršćani su udovi Krista i hram Duha Božjeg. Zato je za kršćanina odnos sa prostitutkom nemoguć, kao i svaki drugi oblik bluda u izvanbračnoj zajednici 6, 12-20. Pavao pravi problem nalazi u pozadini svega, a to je: kako se kršćani u socijalnim odnosima trebaju ponašati, a da to bude u skladu s Evanđeljem. On kaže da ljudi ne trebaju mijenjati svoj društveni položaj 7,17-24. U uvodnom dijelu o braku, govori da brak služi kako bi se ljudi ogradili od bluda. U skladu s Isusovim rečima (Mk 10,11) Pavao govori da je brak neponištiv. Izuzetak je jedino brak sa nekršćaninom, te ako taj želi razvod kršćanski partner mu ga mora dati. Pavao se potom osvrće na pitanje celibata, i preporučuje ga. On kaže da se približava kraj ovoga svijeta, te se stoga nitko ne bi trebao zamarati svjetovnim stvarima. Pavao smatra da je to bolji put, no dopušta i druge puteve: “Tko se oženi svojom zaručnicom, dobro čini, a tko se ne oženi, bolje čini“ (7,38). O slobodi i mesu žrtvovanom idolima (8, 1-11, 1) U Korintu je postojalo dvojako mišljenje oko mesa žrtvovanog idolima. Pavao mišljenja da to meso nema nikakvog religioznog značenja, jer ti bogovi ne postoje - postoji samo jedan Bog. Unatoč tome, kaže da je bolje ne jesti od tog mesa, kako ne bi sablaznili svoju braću 8, 1-13. U poglavljima 8 i 9 Pavao govori o tome kako se služiti slobodom koju nam daje vjera. A ljubav prema bližnjem predstavlja granicu naše slobode 9, 19-27. Sloboda jedenja žrtvovanog mesa vrijedi samo za meso kupljeno na tržnici i ono posluženo pri gostovanjima 10, 23-11,1, ali ne treba svijesno jesti žrtvovano meso, kako ne bi savijest drugog opteretili. Dalje govori o neredima pri okupljanju zajednice 1 Kor 11, 2-34 i osvrće se na slavlja Gospodnje večere, na kojim je dolazilo do nereda 11, 20-22. Pod tim se vjerovatno misli na rani oblik euharistije ili gozbe ljubavi. O darovima, ljubavi i prorokovanju (12, 1-14,40) U zajednici postoje razne karizme, odnosno darovi Duha, a oni svi dolaze od Duha Božjeg. Po krštenju svi kršćani postaju udovi tijela Kristova. Kao što nijedan ud ne može sam postojati, tako ne može niti dar Duha Svetoga, za sebe opstojati i uzdići se nad drugima. Svatko je dobio poseban dar milosti i funkciju u životu zajednice 12, 1-31. Zatim sledi čuveno poglavlje o ljubavi. Najviši put je put ljubavi 13,1-13. Ona ostaje i onda kad sve drugo postane prošlost. “A sad ostaje vjera, nadanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav.” Bez ljubavi ništa nema smisla, jer ljubav je ono od čega sve polazi, i na čemu završava. Pavao je ovim htio svratiti Korinćanima pozornost na ono najbitnije u kršćanskom životu - ljubav, život prožet ljubavlju. U nastavku Pavao govori o poznavanju jezika i prorokovanju 14, 1-40. Govor u jezicima primarno služi vlastitom izgrađivanju, dok prorokovanje služi izgrađivanju Crkve, te je stoga bitnije. O ženama u zajednici (14,34-14,35). U prvim vremenima bilo je rasprava o ulozi žene u ranom kršćanstvu. Jedno od najvažnijih poglavlja u suvremenim raspravama o ulozi žena u crkvi nalazimo u I poslanici Korinćanima 14:33-35: “Žene neka šute na sastancima, jer se njima ne dopušta da govore, nego da budu pokorne, kao što i zakon govori. Ako li hoće čemu da se nauče, kod kuće muževe svoje neka pitaju, jer je loše ženi da govori na sastanku.” Ovo poglavlje je direktno uputstvo ženama da ne govore, a kamoli poučavaju, u crkvama, i u velikoj mjeri podsjeća na poglavlje iz Prve poslanice Timotiju (2:11-15). Međutim, postoje sumnje u njegovu autentičnost. O uskrsnuću (15, 1-58) Pavao kod spornih pitanja često podsjeća dotične na zajedničku predaju 15, 3b-5. Kako je uskrsnuće bila sporna točka, spominje im u predaji svjedoke Kristova Uskrsnuća, a na kraju i sebe samog 15, 1-11. Tko niječe uskrsnuće mrtvih, niječe i uskrsnuće Isusa Krista. a to je temelj kršćanske vjere. Pošto je Krist uskrsnuo, po njemu su uskrišeni svi. Čak i u korintskoj praksi krštenja, vidi se vjera u uskrsnuće, ali i stalna ugroženost apostolovog života, pokazuje tu vjeru. Uskrsnuće objašnjava analogijom. Pavao uspoređuje smrt i uskrsnuće s golim zrnom (pšenice), koje kasnije dobiva svoje tijelo. Tako je i s ljudima, zemaljsko će umrijeti, a nebesko će se roditi. Posljednji dan će svi biti preobraženi, živi i mrtvi 15, 12-58. Na kraju, Pavao je iznio svoj plan putovanja, navjestio im skorašnji posjet i prenio pozdrave ostalih zajednica kršćana. Što se tiče Druge poslanice Koinćanima i tu knjigu je napisao Pavao i spominje se odmah na početku: "Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u svoj Ahaji (2 Kor 1,1) [1]". Biblijska kratica knjige je 2 Kor. Teolozi se slažu, da je autor poslanice apostol Pavao. Postoji rasprava, da li je ova poslanica jedno pismo ili spoj više pisama. Premda se u Novom zavjetu nalaze samo dvije poslanice Korinćanima, Pavao je osobno spominjao više njih. Poslanica je usmjerena kršćanskoj zajednici u grčkom gradu Korintu. Apostol Pavao je bio barem dva puta tamo, a možda i tri. Napisana je neko vrijeme nakon drugog boravka u Korintu, dok je bio u Solunu ili Filipima. Kraća je od Prve poslanice Korinćanima, ima 13 poglavlja. Pisana je u kontekstu religijske, socijalne i ekonomske situacije kršćanske zajednice u Korintu. Pavao je pisao osobnije i emotivnije, nego u drugim poslanicama. Naglašava važnost oproštenja drugim ljudima i novi Božji odnos prema čovjeku, koji proizlazi iz Duha Boga živoga: "Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima (2 Kor 3,3)". Moli ih da, financijski pomognu kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu, jer sada imaju višak, a jednom će oni dobiti pomoć iz Jeruzalema, kada će biti obrnuto. U dijelu poslanice, Pavao iznosi osobnu obranu na optužbe prema njemu. Završava s poticajima i pozdravima: "Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama (2 Kor 13,11)". Tako neka bude i među svima nama, neka nam taj plod donese i ovo čitanje Biblije u mjesecu svibnju! Za tablicu za svibanj kliknite ovdje.

Pretraživanje

Idi na vrh