Warning: "continue" targeting switch is equivalent to "break". Did you mean to use "continue 2"? in /customers/5/2/2/hrzupa-frankfurt.de/httpd.www/plugins/system/jsntplframework/libraries/joomlashine/template/megamenu.php on line 228 Listopad
Facebook

ČITAJMO BIBLIJU, 365 DANA U GODINI, mjesec Listopad
U Starom zavjetu kroz listopad nastavljamo čitati Jeremiju i knjigu Sirahovu, koje smo započeli u kolovozu. Nakon Jeremije, dolazie Tužaljke.Tužaljke ili Lamentacije su jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Prema tradiciji autorstvo se pripisuje proroku Jeremiji. Biblijska kratica knjige je Tuž.

Prema židovskoj, kršćanskoj i muslimanskoj tradiciji, pisac Tužaljki je prorok Jeremija, premda se u knjizi ne spominje njegovo ime ni ime nekog drugoga autora. Postoje stilske sličnosti s proročkom Jeremijinom knjigom.Tužaljke su nastale nakon razorenja Jeruzalema od strane Babilonaca 586. g. pr. Kr. Jeremija je svjedočio tome. Sastoje se od pet poglavlja, svaki je jedna poema, pisane su pjesnički. Prva četiri poglavlja pisana su u akrostihu. U originalu na hebrejskom jeziku, početna slova stihova odgovaraju redoslijedu hebrejske abecede. Prva poema je tužaljka zbog razorenja Jeruzalema: "Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima (Tuž 1,1)." Stanovnici su u izgnanstvu i gladni, neprijatelji likuju. Sljedeća poema je o Božjem gnjevu nad Jeruzalemom. Bog je upozoravao narod preko proroka i poticao ih na pokoru i obraćenje, budući da nisu poslušali, neprijatelji su ih napali, razorili gradove i odveli ih u zatočeništvo: "U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše (Tuž 2,21)." U trećoj poemi, prorok piše o svojoj bijedi i patnjama te otvara prostor nadi i boljim danima: "Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek: jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi (Tuž 3,31-32)." U sljedećoj poemi, prorok tuguje nad gladi i lošim prilikama u gradu i vjeruje da je grijeh iskupljen pa neće biti novih progona. U posljednjoj poemi, nabrajaju se zli događaji koji su se dogodili i moli se Boga za milosrđe: "Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu (Tuž 5,21)." Židovi čitaju Tužaljke na Tisha B'Av - dan sjećanja na razorenje jeruzalemskog hrama, koji je pomični blagdan u srpnju ili kolovozu. Također petkom popodne dolaze do ostataka jeruzalemskog hrama, oplakuju ga, ljube kamen i čitaju Tužaljke i prikladne Psalme.
Poslije Tužaljki slijedi Baruh. Baruh ili Knjiga Baruhova je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Biblijska kratica knjige je Bar. Baruh je jedna od deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. Ne nalazi se u Hebrejskoj Bibliji, ali se nalazi u prvim prijevodima Biblije na latinski (Vulgata) i grčki jezik (Septuaginta), svrstana u proročke knjige. Knjiga je pripisana Baruhu, prijatelju i tajniku proroka Jeremije (Jr 36,4; 45.1). On je sin Nerijin iz ugledne obitelji. Njegov brat službovao je kod židovskog kralja Zedekije. Baruh je od 605. pr. Kr., stalni pratitelj proroka Jeremije. Pisao je u njegovo ime i prenosio poruke. Spominje se više puta u Jeremijinoj knjizi. Živio je u Babilonu nakon progona Židova. Knjiga se sastoji od 5 poglavlja, a ponekad se Pismo Jeremije proroka pripisuje kao 6. poglavlje. Teme knjige su priznanje grijeha, molitva Bogu za milosrđe, razmišljanja o Mudrosti, ohrabrivanje židovskih prognanika u Babilonu. U Novom zavjetu ima nekoliko poveznica s ovom knjigom. u Rimokatoličkoj Crkvi odlomak iz Baruhove knjige (Bar 3,9-38) čita se na Veliku subotu. Crkveni oci poput sv. Tome Akvinskog i sv. Klementa Aleksandrijskog citirali su ovu knjigu u svojim djelima.

U Starom zavjetu, ovaj mjesec, još čitamo knjigu Ezakiela. Ezekiel je jedan od četiri velika biblijska proroka. Napisao je proročanstva o razorenju Jeruzalema, o okolnim narodima i o obnovi Izraela. Biblijska kratica knjige je Ez.
Pisac je Ezekiel "sin Buzijev, svećenik u zemlji kaldejskoj, na rijeci Kebar (Ez 1,3)." Njegovo ime znači "Bog jača". Babilonci su osvojili Jeruzalem i Izrael, a narod su odveli u babilonsko zatočeništvo. Ezekiel je odveden u drugoj skupinu zajedno s kraljem Jojakinom (Ez 1,2) 597. g. pr. Kr. Imao je ženu, koja je umrla u devetoj godini zatočeništva (Ez 24,18). Tijekom zatočeništva u Babilonu, živio je u vlastitoj kući na rijeci Kebar. Zarobljeni Judejci dolazili su mu pomoć. Ezekiel je prorokovao od 593. do 571. g. pr. Kr. Ono što je napisao u knjizi, uglavnom je kronološkim redom, osim tri iznimke.
Ezekielova knjiga ima sličnosti s Jeremijinom knjigom. Oba prikazuju svijest o tužnom stanju naroda, koji je otpao od Boga, proriču propast judejskog kraljevstva i razorenje Jeruzalema, ali i konačnu obnovu te uspostavu Tisućgodisnjeg kraljevstva. Ima sličnosti i s Danielovom knjigom. Daniel prikazuje vrijeme u kojem je Bog vlast nad Zemljom predao u ruke poganskih naroda, a Ezekiel piše o vremenu prije i nakon njihovog pustošenja Jeruzalema.
Ova knjiga ima 48 poglavlja. Može se podijeliti u tri dijela. U prvom dijelu (od 1. do 24. poglavlja), prorok Ezekiel piše proročanstva o razorenju Jeruzalema, do kojeg je došlo zbog grijeha izraelskog naroda, idolopoklonostva, pojave lažnih proroka. Jeruzalem je razoren, judejski kralj odveden je u babilonsko zatočeništvo zajedno s narodom. Slava Jahvina, vidljivi je znak Božje prisutnosti. Spominje se mnogo puta u ovoj knjizi. Prikazuje se u obliku oblaka, koji se nalazi u najsvetijem dijelu jeruzalemskog Hrama. Kada su Babilonci osvojili i razorili Jeruzalem, oblak Slave Jahvine otišao je s anđelima kerubinima iz Hrama i Jeruzelema: "Uto se Slava Jahvina vinu s praga Doma i stade nad kerubinima. Tada kerubini raširiše krila i podigoše se sa zemlje pred mojim očima (Ez 10,18-19)." Ponovno će boraviti u novom Hramu u Tisućgodišnjem kraljevstvu. U međuvremenu, oblak Slave Jahvine pojavio se kada se Isus proslavio na gori preobraženja (Mt 17,5). Drugi dio knjige (od 25. do 32. poglavlja) sastoji od proročanstava o sedam okolnih naroda. To su: Amonci, Moabi, Edomci, Filistejci, stanovnici gradova Tira i Sidona te Egipćani. Njih stiže osuda i propast zbog grijeha i idolopoklonstva. Treći dio knjige (od 33. do 48. poglavlja) je proročanstvo o obraćenju izraelskog naroda u posljednje doba, ponovnom ujedinjenju te opis Tisućgodišnjeg kraljevstva s Hramom u Jeruzalemu.
Knjiga se izravno ne citira nigdje u Novom zavjetu. No, Isus je u razgovoru s Nikodemom (Iv 3) govorio o potrebi novog rođenja iz vode i duha, a Ezekiel je o tome pisao (Ez 36,25-27). Knjiga Otkrivenja ima sličnosti s ovom knjigom u ponekim temama. Stoga, još ovaj mjesec, u Novom zavjetu nakon Ivanova evanđelja nastavljamo sa knjigom Otkrivenja.
Otkrivenje (grč. Ἀποκάλυψις) posljednja je knjiga Biblije i Novoga zavjeta. Kratica za ovu knjigu: Otk. Grčka riječ Ἀποκάλυψις (Apokálypsis) označuje objavu Božju ljudima o nečem skrovitom i samo njemu poznatom, često s obzirom na budućnost. Hrvatski naslov »Otkrivenje« doslovan je prijevod grčkoga izraza. Nije sasvim jasna razdioba između književne vrste otkrivenja i književne vrste proroštva. Općenito, drži se da se apokaliptička književna vrsta nadovezuje na proročku, no dok su proroci slušali Božje objavi, autori raznih otkrivenja imaju viđenja, koja obično imaju simbolična značenja. Tako u apokalipsi posebno značenje imaju brojevi, stvari, likovi, dijelovi tijela. Pritom ne treba tražiti neki međusobni sklad svih upotrebljenih simbola, a prilikom tumačenja potrebno je poznavanje nakane, vremena i načina mišljenja autora apokalipse, kako se ne bi došlo do krivih i proizvoljnih tumačenja. Književnu vrstu apokalipse, osim kršćana i prije njih, koristile su i neke židovske sljedbe, osobito to vrijedi za kumranske spise, ali već i za neke židovske starozavjetne proroke, poput Ezekiela, Zaharije i Daniela. Autor Otkrivenja predstavlja se kao Ivan, koji se nalazio na otoku Patmosu u progonstvu (usp. Otk 1,9). Kršćanska ga predaja poistovjećuje s Ivanom evanđelistom. Justin mučenik (oko 150.) spominje tu tradiciju još više raširenu krajem 2. stoljeća. Čini se da ipak nisu sve drevne Crkve dijelile to mišljenje, pa ni sama knjiga nije sve do 5. stoljeća uvrštena u njihov biblijski kanon. Od ostalih Ivanovih spisa ili onih proizašlih iz njegove škole (Evanđelje po Ivanu, poslanice), ovo se razlikuje jezikom i stilom, kao i određenim teološkim pogledima. Danas se općenito drži da je spis napisao netko iz neposrednog Ivanova okruženja. Otkrivenje je najvjerojatnije nastalo u doba vladanja cara Domicijana, oko 95. godine. Jedan manji dio znanstvenika drži da je knjiga napisana već za Neronova progonstva kršćana, malo prije 70. godine. Otkrivenje započinje kratkim uvodom (Otk 1,1-3), a nastavlja se pismima sedmerim maloazijskim crkvama (Otk 1,4-3,22), nakon čega slijede proročka viđenja o događajima prije i za vrijeme »velikoga dana Božjega« (Otk 4,1-22,15), te zaključak (Otk 22,16-21). "Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iz glasa: "Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!"(Otk 7,9). Otkrivenje je namijenjeno da podigne moral kršćana u vrijeme progonstva, te to progonstvo promatra u svjetlu »velikoga Dana«, preuzimajući tu temu iz Staroga zavjeta. Progonitelji Crkve, u prvom redu tadašnje Rimsko Carstvo, prikazano je kao »Zvijer« koja, na poticaj Sotone (Otk 12; 13,2-4), želi nauditi Crkvi. U uvodnom viđenju Bog je prikazan kao vrhovni Gospodar svemira i ljudske sudbine (Otk 4), a on daje Jaganjcu, koji predstavlja Krista, nalog o uništenju progonitelja (Otk 5). Viđenje predviđa i ratove, bolesti i glad (Otk 6). Božji vjernici pritom uživaju posebnu zaštitu, ali njihova prava pobjeda ostvarit će se tek na nebu (Otk 7). Grešnike Bog ne želi uništiti, nego ih ovim zlima opominje da se obrate (Otk 8-9). Poglavlja 10-16 drugim slikama ponavljaju istu poruku. Konačno, grešnici koji se ne obraćaju bivaju kažnjeni (Otk 17), nakon čega slijedi tužaljka nad razorenim Babilonom, koji predstavlja Rim (Otk 18), te pobjedna pjesma otkupljenih pravednika (Otk 19,1-10). Novi krug viđenja ponovno govori o uništenju »Zvijeri« djelovanjem proslavljenoga Krista (Otk 19,11-21). Crkva iskušava blagostanje, nakon kojega slijedi novi napad Sotone i njegovo uništenje (Otk 20). Time konačno biva uspostavljeno nebesko kraljevstvo u kojem je savršena radost i u kojem je smrt uništena, a sve završava slikom novoga Jeruzalema (Otk 21). Glavna poruka knjige je da se Boga može voljeti, ali da se Boga treba i bojati. Bog je pak u liku Jaganjca (Isus Krist) prisutan uza sve one koji slušaju riječ Gospodnju, kroz sve vrijeme i u svim teškoćama, kušnjama i progonstvima. Zbog toga se iskreni vjernici, oni kojima je od postanka svijeta ime zapisano u Knjizi Života, ne trebaju ničega bojati, jer na kraju će zlo biti pobijeđeno, a oni će naći svoje mjesto u nebeskom kraljevstvu radosti i vječnoga života. Svaki ljudski naraštaj ponavlja dramu Otkrivenja u svom vremenu i prostoru. Sotona stalno zavodi ljude, želeći ih uvjeriti, da se može izgraditi ljudska sreća bez Ljubavi, bez Boga i Krista njegova. Stara lukava Zmija uvijek započinje lijepim obećanjima, ali na kraju želi žigosati ljude na glavi i na ruci, želi im zarobiti um i savjest i djelovanje. Sotona ne podnosi ljudsku slobodu. A Jaganjac okuplja svoje, da sve te sotonske žigove kojima su ranjeni i okovani iznutra i izvana peru u njegovoj krvi, da se čiste kroz borbu i smrt.
Ugodno druženje s Bogom u Njegovoj Riječi!

Za tablicu za listopad kliknite ovdje.

Pretraživanje

Idi na vrh