Warning: "continue" targeting switch is equivalent to "break". Did you mean to use "continue 2"? in /customers/5/2/2/hrzupa-frankfurt.de/httpd.www/plugins/system/jsntplframework/libraries/joomlashine/template/megamenu.php on line 228 Kolovoz
Facebook

Naše čitanje Biblije u mjesecu Kolovozu nastavljamo sa Knjigom o Jobu (SZ). Knjiga o Jobu (איוב) je osamnaesta knjiga u židovskoj Bibliji ili Starom Zavjetu, napisana u stihovima. Vjeruje se kako je jedna od najtežih za razumjevanje. Podijeljena je u pet cjelina: 1. Proslov, 2. Dijalog, 3. Elihuove besjede, 4. Jahvine besjede i 5. Zaglavak. Opisuje Jobov život od trenutka kada ga Jahve predaje u ruke Sotone pa do njegove smrti. U zemlji Uz živio je najveći čovjek na Istoku – pravedan, bogat i bogobojazan čovjek Job koji je imao sedam sinova i tri kćeri.

Redovito je pridonosio žrtvu Bogu u ime svojih sinova i kćeri jer je on bio bez grijeha. Sotona posjećuje Boga i govori mu kako je Job dobar samo zato što ga je ovaj bogato darivao srećom u životu.Nagovara Jahvu da digne ruku na Joba i na njegova dobra, kako bi se uvjerio da će se Job dići protiv Jahve i proklinjati Njegovo ime. Jahve ga daje Sotoni, ali mu zapovijeda da ne smije podići ruku na njega, odnosno da ga ne smije ubiti. Sotona iskušava Joba najvećim mukama i bolovima. Najprije mu ubija svu stoku i sluge koju je Pravednik stekao, a naposljetku i sve sinove i kćeri. Iako je ostao je bez ikoga i ičega što je stekao u životu, (samo je njegova žena ostala uz njega) Job samo razdire haljine, brije svoju glavu, i pada ničice na zemlju, klanjajući se i blagoslivljajući Boga (1,20-22). Sotona ponovo odlazi Bogu i dobiva dozvolu da kuša Joba bolestima. Nakon što ga Sotona prekrije bolnim ranama žena ga nagovara da prihvati smrt i da se odrekne Boga, ali on smatra da čovjek od Boga prima ponekad i zlo, a ne samo dobro (2,9s). Sotona odlazi poražen i ne spominje se više. Kada su tri Jobova prijatelja čula za njegove nevolje, dolaze s namjerom da ga utješe (2,11-13). Prijatelji mu pokušavaju dati savjet i smatraju da Jahve može dopustiti nekome da toliko pati samo radi njegove grešnosti. Po njihovoj logici, Job je veliki grešnik kojemu se bliži loš kraj života. Oni mu nabrajaju njegove grijehe (22,5-9) i nude mu rješenje koje će prekinuti njegovu patnju. Savjetuju ga da prizna da je grešan, da se pomiri s Jahvom, da prihvati Jahvin Zakon i da živi po njemu (22,21-24). Job je sve čvršći u svoju pravednost i odbija ih, kritizira ih kako mu nanose još veću patnju time što ga muče svojim riječima. Oni postaju njegovi mučitelji, a ne tješitelji, svojim riječima ga više opterećuju. U knjizi se spominje i lik Elihu koji pokušava objasniti Jobovo stanje, ali neuspješno. Na kraju se Jahve obraća Jobu iz oluje, a pravedni Job još više spoznaje i spominje svoju poniznost i ništavost pred Njim. Naposljetku mu, zbog njegove odanosti, Jahve daruje mnogostruko više od onoga što je prije imao.
Nakon knjige o Jobu nastavljamo čitati proroka Izaiju. Izaija je bio jedan od četiri velika proroka. Rodio se 765.g.pr.Kr. u Anatotu, desetak kilometara udaljen od Jeruzalema. Pozvan je u proroke 740.g.pr.Kr. Tada je imao vjerojatno 25 godina. Djelovao je u 8. st. pr. Kr. za vladavine kraljeva Ahaza i Ezekije. Naviještao je veličanstvenost Božju i potpuno povjerenje u Boga. Ukazivao na nepravdu u društvu i gajio nadu u dolazak Mesijin. Sa prorokom Izajiom ćemo se družiti i u Rujnu.
Nakon Knjige mudrosti, koju smo počeli čitati u Srpnju, Kolovoz ćemo završiti sa Knjigom Sirahovom. Knjiga Sirahova Pripada u deuterokanonske knjige. Kratica knjige je Sir. Na hebrejskom jeziku zove se: ("ספר "בן סירא). Na latinskom prvo se zvala Liber Iesu filii Sirach, a kasnije Ecclesiasticus. U originalu je pisana na hebrejskom jeziku u Jeruzalemu oko 180. g. pr. Kr. Autor je Židov Ben Sira iz Jeruzalema (punim imenom Ješua ben Eleazar ben Sira), kasnije je živio u Aleksandriji. Njegov unuk je u Egiptu preveo knjigu s hebrejskog na grčki jezik i dodao kratki uvod. U 12. stoljeću, izgubio se hebrejski izvornik. Dvije trećine su pronađene u Kairu 1896. g. Knjigu priznaju katolici, pravoslavni i manji broj protestanata. Ne nalazi se u židovskom biblijskom kanonu, ali se citira u Talmudu i rabinskoj literaturi. U prvim kršćanskim zajednicama knjiga je bila vrlo omiljena. Uvrštena je zajedno s ostalim deuterokanonskim knjigama u Sveto pismo na crkvenim sinodama u Hiponu 393. godine i u Kartagi 397. godine. Ima 51 poglavlje. U knjizi se mogu razlikovati tri dijela: Sir 1–23,27; Sir 24–42,14 i Sir 42,15–51,30. Sastoji se od mudrih izreka, savjeta, hvalospjeva, molitvi i pouka vezanih na situacije iz svakodnevnog života. Autor je želio sačuvati duhovnu baštinu svoga naroda. U to vrijeme dolazi do upoznavanja Židova s helenističkom kulturom, prema kojoj je autor otvoren i spominje pozitivne primjere te druge kulture. Upozorio je na negativne pojave u društvu i poticao vjernike, da poštuju Zakon Svevišnjega i da se ne stide vjere. Ben Sira se osvrće i na biblijsku povijest, spominje Davida i Salomona.
Nakon Evanđelja po Luki u Novom zavjetu nastavljamo sa Prvom poslanicom Timoteju. Prva poslanica Timoteju je jedna od knjiga Biblije i Novoga zavjeta. Pripada u pastoralne poslanice zajedno s Drugom poslanicom Timoteju i Poslanicom Titu. Tradicionalno se pripisuje apostolu Pavlu, za vrijeme njegova boravka u Makedoniji. Posvećena je Timoteju, Pavlovom suradniku, koji se tada nalazio u Efezu. Kratica knjige je 1 Tim. Stručnjaci su se podijelili oko autorstva poslanice. Većina smatra, da je autor sv. Pavao, kako i piše u početku ove poslanice: "Pavao, apostol Krista Isusa po nalogu Boga, Spasitelja našega, i Krista Isusa, nade naše (1 Tim 1,1). Tako su smatrali i kršćani prvih stoljeća. Tek se u posljednjih 200 godina javljaju izraženije sumnje, da pastoralne poslanice nije napisao Pavao. Moguće je da ih je napisao anonimni kršćanin školovan u duhu Pavlova nauka. Smatra se, da je pastoralne poslanice napisao isti autor. Poslanica Titu vrlo je slična Prvoj poslanici Timoteju, budući da dijele slične izraze i sličnu radnju. Oni koji smatraju, da je autor apostol Pavao vrijeme nastanka poslanice smještaju pred kraj njegova života između 62. i 67. godine. Ostali smatraju, da je pisana krajem I. stoljeća ili u prvoj polovici II. stoljeća. Timotej se prvi puta spominje u Djelima apostolskim (Dj 16,1). Njegova majka Eunika i baka Loida se spominju u Drugoj poslanici Timoteju (2 Tim 1,5). Timotej je upoznao Pavla, tijekom njegova drugog posjeta Listri. Pavao ga je obratio na kršćanstvo i postao njegov mentor. Zajedno su išli na brojna misijska putovanja. Timotej je pomagao Pavlu, propovijedao i širio Evanđelje s njim i pojedinačno. U ovoj poslanici Pavao ohrabruje Timoteja u njegovom misijskom radu. U to vrijeme, Timotej se nalazio u Efezu. Pavao mu piše, da ostane tamo i nastavi dobar posao. Tri godine je Pavao proveo u Efezu, trudeći se oko širenja kršćanstva i drago mu je, da Timotej nastavlja njegov rad. Upozorava Timoteja na lažne učitelje i zablude sekte enkratizma, "koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu (1 Tim 4,3)." Potiče Timoteja i vjernike, da to odbace. Savjetuje Timoteja, da bude "uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći (1 Tim 4, 12)" i da se posveti čitanju, poticanju i poučavanju. Pavao detaljno piše, koje bi osobine trebali imati crkveni nadglednici (1 Tim 3, 2-7) i đakoni (1 Tim 3, 8-13). U to vrijeme, bila je rasprava o ulozi žene u Crkvi. Pavao autoritet prepušta muškarcima (1 Tim 2, 12) u skladu s duhom toga vremena. I muškarce i žene poziva na molitvu i dolično ponašanje. Razboritost i stidljivost su važniji od skupocijenih odijela i nakita (1 Tim 2,9). Pavao piše o ponašanju prema različitim grupama u Crkvi, o starcima, udovicama, robovima, stariješinama, obitelj skim odnosima: "Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika (1 Tim 5,8)". Bogatim kršćanima savjetuje, da ne budu bahati i da se uzdaju u Boga, a ne u nesigurno bogatstvo (1 Tim 6,18). U zaključku ohrabruje i potiče Timoteja: "Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! (1 Tim 6, 11-12).
Nakon Timoteja slijedi Tit, Poslanica Titu je knjiga Novog Zavjeta, jedna od triju „pastoralnih poslanica“. Načinjena je kao Pavlovo pismo Titu, kršćanskom radniku iz Krete. Njena je svrha opisati zahtjeve i dužnosti prezbitera i biskupa. Biblijska kratica za nju je: Tit.
Nakon Pavlove poslanice Titu, slijedi Prva Petrova poslanica. Pripisuje se Petru, apostolu Isusa Krista, no, iz same poslanice saznaje se da je pri sastavljanju sudjelovao Petrov tajnik Silvan (5,12) koji je, čini se, istovjetan sa Silom koji se spominje kao karizmatik u jeruzalemskoj crkvi (15,27) i koji je bio suradnik svetog Pavla u apostolatu. Možda se time mogu protumačiti idejne srodnosti između ove Petrove poslanice i nekih Pavlovih spisa, osobito Rimljanima i Efežanima. Poslanica je stilski živa i spontana te podsjeća na živu riječ. Pismo je upućeno kršćanima u Pontu, Galiciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji. Promotre li se točne granice tih pokrajina, tada to područje obuhvaća veći dio Male Azije, sjeverno od planine Taurus. Ali to vjerojatno nije najtočnije određenje. U vrijeme kada je pisana Poslanica pokrajine Bitinija i Pont zbog upravnih su razloga bile sjedinjene iako im Petar piše odvojeno. Stoga se nije nužno pozivati na rimske političke granice. Prva Petrova poslanica sastoji se od pet poglavlja. Započinje kratkim uvodom, odnosno pozdravom «putnicima u raseljeništvu» (1,1-2). U njoj odzvanjaju prastare liturgijske formule i hvalospjevi, kao četiri hvalospjeva Kristu: 1,3-9; 1,18-21; 2,22-25; 3,18-22. Na prvi hvalospjev nadovezuju se sljedeće opomene: Stavite svoju nadu u milost (r13), svetost (r14), ljubite jedan drugoga (r22). Drugi hvalospjev Kristu veliča otkupiteljsko djelo Božje po Kristu. U trećem hvalospjevu opisane su patnje sluge Jahvina u kojem su kršćani vidjeli prorečenu otkupiteljsku smrt Kristovu (2,22-25). Četvrti hvalospjev Kristu (3,18-22). Duše starozavjetnih pravednika očekivale su otkupljene u Šeolu (3,19). Poslanica završava zaključkom i blagoslovom (5,12-14). Prva Petrova poslanica možda kao nijedan drugi spis Novoga zavjeta, uvodi u teologiju i treminologiju prve Crkve.
Poslije Prve Petrove Poslanice logičkim slijedom čeka nas Druga Petrova poslanica. Druga Petrova poslanica je jedna od knjiga u Bibliji i Novom zavjetu. Kratica knjige je 2 Pt. Autor se predstavlja kao Šimun Petar, apostol, ali nijedan suvremeni komentar ne prihvaća njegovo autorstvo, stil i jezik ove poslanice bitno se razlikuju od stila i jezika Prve Petrove poslanice, te je sasvim jasno kako je nemoguće da je obje poslanice napisao isti autor. Napisana je vjerojatno negdje oko 90. godine, u svakom slučaju prilično nakon sinoptičkih Evanđelja (na koja se autor poziva, pokušavajući uvjeriti svoje čitatelje u 2 Pt 1.16 da je on svjedočio Isusovom preobraženju), kao i nakon Prve Petrove poslanice (jer veli da mu je ovo druga poslanica). Namijenjena je Crkvi u cjelini. Sastoji se od tri poglavlja. Poslanica počinje riječima: "Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koje pravednošću Boga našega i Spasitelja Isusa Krista zapade ista dragocjena vjera kao i nas (2 Pt 1,1)". U nastavku autor piše, da će ubrzo umrijeti kako mu Gospodin Isus navijesti (2 Pt 1,14), da je očevidac njegova veličanstva (2 Pt 1,16) i da je ovo druga poslanica koju piše (2 Pt 3,1). Autor poslanice kritizira lažne proroke i učitelje, čije naučavanje odudara od autentične apostolske tradicije i nagoviješta im propast. Objašnjava, da je Isus odgodio ponovni dolazak, kako bi što veći broj ljudi dobio priliku, da odbaci zlo i nađe spasenje. Poziva kršćane, da strpljivo čekaju Kristov ponovni dolazak i da uče iz Pisma. Poučava kako: "nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno, nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili (2 Pt 1, 20-21)". Poslanica više puta spominje događaje i osobe iz Staroga zavjeta poput Noe i Lota, Sodome i Gomore. Pri kraju spominje i apostola Pavla i njegove poslanice pa je prema tome pisana nakon njih.
Nakon Druge Petrove poslanice, vraćamo se sv. Pavlu čitajući Poslanicu Hebrejima, koju čitamo i kroz Rujan. O njoj ćemo nešto više reći u slijedećoj najavi naše akcije Čitajmo Bibliju!

Za tablicu za kolovoz kliknite ovdje.

Pretraživanje

Idi na vrh