Facebook

„Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.

Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji“ (Iz 20,8-11).
Čini se kao da je to jednostavna zapovijed za izvršavanje, no to je pogrešan dojam. Uistinu odmoriti se nije lako, jer postoji lažni odmor i pravi odmor. Kako ih možemo prepoznati?
Današnje je društvo žedno zabave i odmora. Tu se radi o industriji uništenja koja je vrlo raširena i koja prikazuje idealan svijet kao veliko igralište gdje se svi zabavljaju. Pojam života koji danas prevladava nema težište u djelatnostima i dužnostima, nego u izbjegavanju odgovornosti. Kao primjer se stavlja uspješna osoba koja si može priuštiti mnogo užitaka. Međutim, taj mentalitet vodi u nezadovoljstvo života koji je omamljen zabavom koja nije odmor, nego otuđenje i bijeg od stvarnosti.
Čovjek se nikada nije odmarao toliko kao danas, isto tako čovjek nikad nije osjetio toliko praznine kao danas. Veće su mogućnosti zabave, izlazaka, krstarenja, putovanja, mnogih stvari koje ne ispunjavaju srce i ne odmaraju. Riječi Dekaloga traže i nalaze središte problema, u drugačijem svjetlu prikazuju to što je odmor. Zapovijed ima poseban element, daje motivaciju. Odmor u ime Gospodnje ima jasan motiv: „Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji“ (Iz 20,11).
To nas upućuje na kraj stvaranja kada Bog kaže: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“ (Post 1,31). Nakon toga počinje dan odmora, koji je Božja radost zbog onoga što je stvorio. To je dan kontemplacije i blagoslova.
Što je dakle, odmor prema toj zapovijedi? To je trenutak kontemplacije, to je trenutak hvale, a ne bijeg iz svakidašnjice. To je vrijeme za promatranje stvarnosti kada treba reći: kako je lijep život!
Odmoru kao bijegu od stvarnosti, Dekalog suprotstavlja odmor kao blagoslov stvarnosti. Za nas kršćane, središte je dana Gospodnjega, to jest nedjelje, euharistija koja znači „zahvaljivanje“. To je dan kada Bogu kažemo hvala; hvala Gospodine, hvala Ti za život, za tvoje milosrđe, za sve tvoje darove. Nedjelja nije dan poništavanja ostalih dana, nego prisjećanja na njih, da ih blagoslivljamo, da prihvatimo život i da se pomirimo s njim. Koliki ljudi koji imaju tolike mogućnosti za zabavu, nemaju mira u životu. Nedjelja je dan pomirenja sa životom kada kažemo da je život dragocjen; nije lak, ponekad je bolan, ali je dragocjen.
Istinski odmor je Božje djelo u nama koje zahtijeva da se udaljimo od zla i njegovih zavodljivosti (vidi Evangelii Gaudium, 83). Mučiti srce u nesreći, naglašavajući razloge za nezadovoljstvo vrlo je jednostavno. Blagoslov i radost pak podrazumijevaju otvorenost za dobro koje je znak zrelosti srca. Dobro je ljubazno, nikad se ne nameće, nego ga treba izabrati.
Mir se izabire, ne može se nametnuti i ne može se naći slučajno. Odmaknuvši se od gorkih rana svojega srca, čovjek se treba pomiriti s onim od čega bježi. Potrebno je pomiriti se s vlastitom poviješću, s činjenicama koje ne možemo prihvatiti, s teškim dijelovima vlastitog života.
Je li se svatko od vas pomirio sa svojom poviješću? To je pitanje za razmišljanje: jesam li se pomirio sa svojom poviješću? Pravi mir, naime, ne znači promijeniti vlastitu povijest, nego prihvatiti je i vrednovati, tako kako se dogodila. Koliko puta smo se susreli s bolesnim kršćanima koji su nas utješili svojim spokojem. To ne osjećaju oni koji traže samo zabavu i užitak. Vidjeli smo ponizne i siromašne koji se raduju malim milostima srećom koja je okusila vječnost.
Gospodin u Ponovljenom zakonu kaže: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo“ (Pnz 30,19). To je izbor, “fiat, neka mi bude” Blažene Djevice Marije, to je otvorenost Duhu Svetom koji nas upućuje da slijedimo Krista, Onoga koji nas predaje Ocu u najdramatičnijim trenucima i vodi nas putem prema uskrsnuću.
Kada život postaje lijep? Kada počnete dobro razmišljati o njemu, bez obzira na svoju povijest. Kada se pojavi dar dvojbe i počinjemo vjerovati da je sve milost, a ta sveta misao ruši unutarnji zid nezadovoljstva, otvarajući prostor istinskom odmoru. Život postaje lijep kada se srce otvara Providnosti, te kada se otkrije istinitim ono što kaže Psalam: „Samo je u Bogu mir, dušo moja” (Ps 62,2). Kako je lijep taj izraz iz Psalma: “Samo je u Bogu mir, dušo moja”. Nađi taj mir!

Pretraživanje

Idi na vrh