Facebook

Dana 20. 10 u našoj župi organiziralo smo prvi obiteljski susuret ove školske godine, točnije, toga dana u 17 sati u dvorani pokraj crkve sv. Ante, Bettina str. 26. Tema susreta je bila: „Zabranjeno kukakne“ po novoizašloj knjizi, koja nosi isti taj naslov. Sam papa Franjo je napisao i poticajan predgovor toj knjizi. Knjiga Zabranjeno kukanje ima i poticajni podnaslov koji odražava bit knjige: “Promijeni nabolje svoj život i život drugih!” a autor je Salvo Noès


Autor knjige želi dati obilje poticaja vezanih za suočavanje s poteškoćama i nepredviđenim događajima kako se ne bi upalo u zamke viktimizma te kako bi se u svakoj protivštini otkrila mogućnost da se iziđe prekaljeniji i s više pouzdanja. To je korisno u našemu vremenu obilježenu tolikom brzinom oko nas i krhkošću u nama.”
Doista, posvuda nailazimo na poteškoće, ali iako je kukanje postalo uobičajeni način naše komunikacije, ono ne rješava probleme. Dapače, onaj tko kuka aktivno pridonosi stvaranju negativnog ozračja koje prožima naše društvo pa su tako čak i obitelji i radne sredine prožete ovom navikom. U takvom ozračju knjiga Zabranjeno kukanje više je nego dobrodošla. Putem primjera, vježba i strategija osobnog i društvenog rasta ona poziva na pozitivan pristup životu, a spoznaje i upute koje nudi mogu svakom pomoći da razvije samopoštovanje i motivaciju kako bi izbjegao upadanje u zamku jalovog kukanja i sumornog pogleda na život.
Naš susret započeli smo pjesmom, koju je predvodio zbor mladih „PAX“. Nakon uvodne pjesme imali smo svjedočanstvo zamišljenog lika „Anonimusa“, koji je iznio u kratkim crtama jedan događaj u kojem upozorava na kukanje, ali i na pozitivno nadvladavanje tog istog kukanja.
Uz taj uvod fra Ivan je započeo sa prvim dijelom predavanja u kojem je na početku iznio neka zanimljiva istraživanja na temu „kukanje – jadikovanje“.
Poslije toga bio je govor o korijenima kukanja. Jer puno vremena provodino u kukanju – na to smo nekako i navikli jer smo dubinski nezadovoljni. I kukanje je često pokazatelj našega nezadovoljstva. Kukanje postaje u besmislu, način suočavanja sa životom i način na koji se kod drugoga aktivira osjećaj suosjećanja. Još jedan razlog našeg jadanja je i naš Egocentrizam – kao da je po sebi razumljivo da bismo trebali imati više od drugih, da budemo veći, bolji, lijepši, uspješniji, zdraviji…., kada nam se to ne dogodi - kukamo! „Osjećamo se progonjeni do te mjere kao da osjećamo da je cijeli svemir protiv nas!“ Kukanje je crna rupa kojoj se gubi energija!
Spomenulo se i navike – automatska ponašanja koja se ponavljaju, učestalo u vremenu, misli i djela toliko ukorjenjeni u nama, da ih na kraju i čnimo. Postoje navike koje ograničavaju i navike koje jačaju pontecijale. Kukanje je navika koja ograničava, posebno ako je na djelu bez traženja rješenja, već samo zbog žinjenice, što se osoba osjeća žrtvom stanja koje proživljava. Ta navika i učestalo ponavljanje takvog ponašanja čini nas loše raspoloženima. Tako se umrtljujemo lijenošću, sptavamo nepokretnošću kod svakog poticaja, fizičkoga ili emocionalnoga, na djelovanje. Rješenje za to su 3Z! Znati u smislu spoznaje – znanja; Znati činiti - sposobnost,; ili Znati biti – ponašanje.
Moramo biti svjesni također i zamki kukanja – uz naviku ostale zamke kukanja su: 1. Drži duh usredotočen na problem. 2. Prenosi negativne emogije-stalno ih oživljuje i čini prisutnima. 3. Priječi nove vizije, da problem sagledamo na drugi način. 4. Drži nas na ružnim trenucima u prošlosti i krade nam dragocijenu sadašnjost. 5. Navodi nas da mislimo, mozgamo, a ne dopušta da djelujemo. 6. Ubija uvjerenje u mogućnost promjene. 7 Identificira nas a našim negativnim mislima i problemima. Često puta MISLIMO DA U KUKANJU SEBI DAJEMO ODUŠKA, ali davanje oduška i kukanje nije ista stvar. Dati oduška je dobro jer na trenutak odbacimo negatine stvari koje su u nama, koje nije dobro ni držat u sebi. Djelimo ich sa bliskim ljudima i to nas olakšava i to više ne ponavljamo, a kukanje je učestalo negativno ponavaljane…. Davanje oduška ima svoje vremensko ograničenje i okrenuto je traženju riješenja. A kukanje je svakodnevna navika koja ne traži riješenje. Npr. Kukam kako nema posla, a sjedim u kafiću i ništa ne činim. Možda i nemam volje radit, ali mi kukaknje omogućuje da nažem uvjerljivo opravdanje. Kukanje navodi druge da učine ono što bi trebala učiniti osoba koja kuka. Jedno je - imati mogućnost sagledati negativne aspekte, a drugo je - sve gledati negativno! Ono na što se usredotočuješ, postat će tvojom stvarnošću!
Ako samo kukamo dovodimo se u opasnost da si uništimo život – A to je grijeh! Postajemo nemoćni za riješavanje problema. Pravi je grijeh blokirati svoj život stalnim ponavljanjem navike koja se uvijek vraća na bolnu točku. Poput trajne sjene koja me prati. Kukati znači: GUNĐATI, SAŽALJEVATI SE, OKLIJEVATI, OPTUŽIVATI, MUČIT SE, OČAJAVATI, ŽALITI, MRMLJATI,…. čuješ li zvuk tih riječi, ….nepoticajne do kraja! Kukanjem poprimaš „jadno lice“ postaješ ružan, te slabiš svoju pozitivnu volju. Pokušaj umjesto toga svaki dan izgovarati pozitivne riječi: PRIGODA, MOGUĆNOST, REZULTATI, RJEŠENJA, RAZUMJEVANJE, OSTVARENJE, ZAHVALNOST,…..
Zašto postupamo loše sa sobom? Zato što ne poznajemo svoju pravu narav, veliki pontecijal Dobra. Udaljeni smo od Boga, a stvoreni na njegovu sliku. Koji apsurd! Moramo se vratiti Dobru, odbacit negativnosti. Bog nas je stvorio iz ljubavi, a za ljubav je potreban drugi, okrenutost jednih drugima, a mi se zatvaramo u sebe u svoje probleme, koje uvjek posvješćujemo, s njima sebe ponižavamo i kao takvi i u odnosu prema drugom smo beskorisni, osakaćeni….. Za pronalaženje Boga moramo skinuti povez s očiju te postupno uviđati da postoji i drugi. Uviđati svoj lastiti poziv u odnosu prema drugima. Vidjeti j eviše nego glegati. Svi gledaju, malo ih vidi!
Autor ove knjige govori i o krizi, što je također fra Ivan spomenuo – krizi koja je zaghvatila svijet, ali i našim osobnim krizama, ali ta kriza nas ne smije odvesti u kukanje, smaosažaljenje…., jer to je opasno, krizu treba iskoristit kao novu prigodu.
Čak i sam papa Franjo upozorava na kukanje. Ono je loše ne samo kad je upereno protiv drugih, nego i ono protiv nas samih, kada nam se sve čini gorkim. Loše je jer nam oduzima nadu. Nemojmo ići u igru da živimo od kukanja, nego ako nešto nije kako treba. Utecimo se Gospodinu, povjerimo mu se, ne hranimo se kukanjem jer ono oduzima nadu, skriva pogled Bogu i zatvara nas u zid. Gospodin ima strpljenja i znade kako nas izvesti iz toga stanja, mi moramo biti strpljivi i dati mu vremena!
U drugom dijelu predavanja nakon kratke pauze, uz kavu i kolače, govorili smo o Četiri životna stava i tri osnovne uloge, koje igra svatko od nas u svome svakodnevom životu u ophođenju s drugima.
Četiri životna stava: 1. Ja nisam Ok, drugi su Ok. – To je DEPRESIVAN stav. Obezvrijeđivanje sebe i preveliko vrednovanje drugoga. Sve je moja krivnja, drugi su bolji od meine. Pretpostavlja ovisnost o drugome, kojeg smatra jačim i moćnijim. Malo pomalo takva osoba se povlači iz odnosa sa drugima, pada u depresiju i smatra da njezin život ne vrijedi. 2. Ja sam Ok, drugi nisu Ok. – PARANOIČAN stav. Obezvriježivanje drugoga i pretjerano vrednovanje sebe. Za sve si ti kriv! Često se osoba sa takvim stavom osjeća prevarenom, mrzi i okrivljuje druge za vlastite nevolje, niječući da ima vlastiti problem. Glavno obilježje je sebičnost! 3. Ja nisam Ok, drugi nisu Ok. – Bez ikakvog interesa. Ništa se ne može učiniti. Ta osoba je primjer neprestana kukanja. Takvi pojedinci smatraju da za njih nema nade. Takvo stanje nikamo ne vodi, završava u FRAUSTARCIJI, bijesu, obeshrabrenosti! 4. Ja sam Ok, drugi su Ok. – sebe i druge prihvaća onakvi kakvi jesu. Taj ej stav najbolji, jer se osoba uvijek aktivira kako bi život učinila boljim, a kada se stvori problem, nakon što ga promotri, pokuša naći riješenje. Ja sam Ok kao ti, premda sam drugačiji od tebe koji si također Ok. Osoba je REALISTIČNA, POZITIVNA I KONKRETNA!
Tri osnovne uloge u svakodnevnom životu. U odnosu na egstencijalno stajalište svatko će, i u gotovo svim prigodama u životu, tumačiti jednu od „glavnih uloga“ Tri su osnovne uloge: PROGONITELJ, ŽRTVA i SPASITELJ. Sve one su legitimne - pozitivne uloge nisu negativne, postaju negativne kada manipulirju drugima. Tako imamo pozitivne: Pozitivna žrtva – ako je netko bolestan i traži da mu netko pomogne, te želi napraviti odrežene promjene da mu bude bolje. Teži za željom da pronađe rješenje, ulažeći vlastiti trud. Pozitivni progonitelj – netko tko odlučuje o opravdanim ograničenjima te nameće njihovo ponašanje. To čini sa autoritetom ispunjenim ljubavlju i razumjevanjem. Pozitivni spasitelj – tko pomaže bližnjemu da bolje živi, da se pritom ne hvali, da nešto ne zaradi, te ne stvara obvezu zahvalnosti. Negativna žrtva – npr. bolesnik koji pada u beznađe, ne želi se suočiti sa problemom niti ga riješavati. To je klasični primjer kukanja. Tu žrtva nastoji probuditi osjećaj krivnje kod progonitelja, jer je on izabran kao izvor patnje, i tjera ga da je on i riješi… Negativni progonitelj – postavlja nerazumna pravila ili brutalno primjenjuje postojeća. Uvijek čeka trenutak kako bi rekao: Ulovio sam te. To je - Ja sam Ok ti nisi Ok! Moć nad drugima stječe silom, prijetnom, agresivnošću i nasiljem. Progonitelji uvijek imaju razlog po njima valjan. da budu nasilni. Negativni spasitelj – onaj koji nudi svoju pomoć a to nitko nije tražio, po velikoj cijeni i time se hvali ili to čini tako da drugi o njemu ovise zbog dužne zahvalnosti.
Gdje je više osoba zajedno možemo primjetiti kako svaka osoba igra svoju ulogu. Ima onih koji se pokazuju hladnima, drugi se igraju intelektualaca, jedni opet traže pomoć, drugi je nude…
Nakon toga sudionici susreta su podjeljeni u grupe i odgovarli na određena pitanja, opisujuću određene životne situacije, bilo u obitelji, bilo u društvu ili na poslu. Po tim odgovorma, mogli su vidjeti koji imaju u tim situacijama životni stav i koju ulogu u međuljudskim odnosima najčešće igraju.
Za kraj smo naglasak dali na kukanje u obitelji, jer ovo je ipak bio obiteljski susret. Posvješćujući si da su monoge obiteljske povijesti pune priča koje je pokrenulo kukanje. Mnogi su roditelji „uvježbali“, tj. odgojili djecu za kukanje, upravo zato što su oni prvi aktivirali taj mehanizam, a djeca su ih oponašala. Uči se oponašajući!
Oponašanje je spoznajni proces i djeluje na dvije razine: svjesnoj i nesvjesnoj. Različite studije su pokazale da već mala djeca oponašaju svoje roditelje ne znajući što to znači što oponašaju. To nam pomaže da shvatimo koliko je razorno pred djecom kukati u životnim poteškoćama. Postoji opasnost da ih se na taj način odgoji za osjećaj nemoći, a to rađa izbjegavanjem poteškoća s posljedičnim opadanjem dobroga raspoloženja. U svakoj obitelji ima sretnih i teških trenutaka. U sretnim treba uživati, a u teškima se treba suočiti s emocionalnom kompetencijom i sposobnošću hvatanja u koštac. Jer ono što vjeruješ, postat će ono što činiš!!!
Ovo je bio jedan lijep i uspješan susret, koji je okrunjen slavljenjem svete mise u crkvi sv. Ante u 19 sati. Vjerujemo da će se ovakvi susreti nastaviti i u buduće, u zajeništvu na dobro svih!

Pretraživanje

Idi na vrh